U ponedjeljak 24.marta, nakon odslužene Večernje službe koja je počela u 18 časova, u Sabornom hramu Svetog Jovana Vladimira u Baru služen je pomen nevino postradalima u zločinačkoj agresiji NATO pakta na Saveznu Republiku Jugoslaviju 1999.godine. Pomen su služili protojerej-stavrofor Slobodan Zeković, protojereji Jovan Plamenac i Mladen Tomović i jerej Aleksandar Orlandić.

Zatim se otac Jovan obratio prisutnim vjernicima.

„Vječnaja pamjat svima onima koji su postradali u vrijeme te besomučne manifestacije sile nad našim narodom prije 26 godina. Neka im je vječna pamjat i među nama ljudima i na nebesima. I mi večeras ovdje u našem Sabornom hramu i po svim crkama Srpske pravoslavne crkve, vršimo službu. Molili smo se  Gospodu Bogu našem Isusu Hristu, da ljudima koji su svoje živote položili kao žrtvu u tom besomučnom činu, toj manifestaciji sile nad nama, podari rajsko naselje, svoje carstvo. Da im podari obitavanje u vječnosti, u Njegovoj milosti, Njegovoj ljubavi.

Mi se molimo za njihove duše iako znamo da je žrtva u temelju Božijeg domostroja spasenja čoveka. Žrtva je u temelju naše vjere. Ona proistače iz krsne žrtve samoga Boga našeg Gospoda Ista Hrista. One njegove žrtve na raspeću. Molimo se Bogu da njihove duše smjesti u svojoj bliskosti, kako mi to volimo da kažemo figurativno. Srpski narod naš je i ovoga puta posvjedočio da čovjek, čak i kada to jasno ne vidi i kada biva kao slama rasturan vjetrovima raznih ideologija i ne znam kojih sve životnih putanja, opet stoji na tom krajugaonom kamenu koji je Gospod naš Isus Hristos.

Tako je bilo kroz svu našu hrišćansku istoriju. Sjetimo se još ranijih vjekova, od trenutka kada smo primili hrišćanstvo, pa posebno preko Prvog svjetskog rata, pa sada do ovih vremena. I kada je izgledalo da je sve propalo, da više nema nikakve nade, da nema šta da zametne iskru koja će da probudi taj patriotski rodoljubivi osjećaj u našem čoveku, ona bi se tako nenadano, a tako snažno zaplamtila. Tako je bivalo i te godine, tada kada smo na taj način postradali. Tako biva i danas, u ove današnje dane.

U biću našeg naroda je duboko Gospod naš Isus Hristos, njegova žrtva. I mi smo zato spremni na žrtvu. Mi podnosimo žrtvu, mi nosimo žrtvu, mi kao da ljubimo žrtvu. Koliko god nama izgledalo da nam je teško, kada dođe takav trenutak, mi zaista jesmo ljudi koji sami sebe prinosimo Gospodu Bogu našem Isusu Hristu na žrtvu.

Neka je ljudima za čije duše smo se večaras molili vječan spomen, kako smo rekli na samom početku, i među nama ljudima i na nebesima. Amin.“

Tekst: Dejan Vukić