Arhimandrit Andrej, nastojatelj manastira Crna Reka, načalstvovao je Svetom Liturgijom koja je u Sabornom hramu Svetog Jovana Vladimira služena u petu nedelju Velikog posta – Gluvnu. Sasluživali su mu starješina hrama protojerej-stavrofor Slobodan Zeković, protojereji Ljubomir Jovanović i Mladen Tomović, jeromonah Joanikije i đakon Cvjetko Perić. Na liturgijske vozglase odgovarao je hor „Sveti Jovan Vladimir“.

Otac Andrej započeo je svoju besjedu tumačenjem današnjeg prvog začala iz Svetog Jevanđelja koje opisuje događaj koji se desio kada je Gospod svojim učenicima počeo otvoreno da govori o stradanju koje ga čeka. I kaže otac Andrej da iako im je Gospod rekao da će biti pljuvan i šiban i predat sudu grešnika, dva Njegova najmilija učenika Jakov i Jovan nisu razumjeli šta je On time htio da im kaže. Bili su ubijeđeni da je On taj car izreljiv koji će doći, i poželjeli su da sjednu, jedan sa lijeve, a drugi sa dese strane Njegove, kako bi oni kao nekakvi sacarevi vladali.

„A to nam pokazuje da su apostoli pre silaska Duha Svetoga bili, kao najbolji među nama, po velikoj mjeri neprosvećeni. I čak i kada im je Gospod otvoreno govorio o tome kako će postradati i u čemu je zapravo Njegova moć, oni to nisu razumjeli. Jer naš Gospod nije kao ljudski vladari. I to im je na kraju ovog Jevanđelja i rekao. Jer carevi pokazuju svoju moć i time što mogu da čine šta god hoće, što često ispunjavaju neke svoje hirove i što svoje neprijatelje žestoko kažnjavaju i ponižavaju. A naš Gospod ni iz bliza nije takav. Naš Gospod je Svedržitelj, Onaj koji sve drži u postojanju. I ne samo da sve drži u postojanju, nego je On i zaslužan za samo postojanje. Zanimljivo je da su naši preci ovu riječ preveli jako dobro sa grčkog jezika. Pantokrator – Onaj koji sve drži. Na zapadu ta riječ nije prevedena dobro. Latini su je preveli sa „Omnipotens“, što znači svemoćan. Postoji velika razlika između toga da li je neko svemoćan ili svedržitelj. Jer svemoćan implicira, podrazumijeva, dakle da može da radi šta hoće. A svedržitelj da je njegova svemoć u tome što sve drži u postojanju.

Na predvječnom Savjetu Svete Trojce, kada je Bog Trojca, vidjevši koliko je lijepo zajedništvo, videvši koliko je lijepa ljubav, jer bez drugoga nema ljubavi, zato je naš Bog Trojca, poželio je da tu blagodat bića i mogućnost da se voli, podari još nekim bićima, da stvori još neka bića, da stvori ovaj svijet koji vidimo i da stvori čovjeka kao krunu svoga stvaranja. Ali, budući svemoćan i znajući šta se zbiva i šta će sve biti, jer za Boga ne postoji vrijeme, Sveta Trojca je znala da će kruna tog stvaranja, koja je oličena u Adamu, dakle u čovjeku, po svojoj slobodnoj volji, koja je morala da bude data, jer bez slobodnnj volje nema ljubavi, počiniti ono što je Adam počinio i pasti u greh. I uslov da čovjek nastane i da se stvori ovaj vidlljivi svijet, je bio da jedan od Svete Trojce, Sin Boži, Logos Božiji, pristane da na sebe primi sve posledice ovog sagriješenja i da ih iskupi svojom smrću u tijelu čovjeka.

I Sin Božiji je pristao na to. I zato, zahvaljujući Njemu, a kažemo da je kroz Njega i Njime sve stvoreno, i mi imamo postojanje. I zaista, samo postojanje je blagodat. Uvijek se za postojanje blagodarilo, a to ćemo i danas činiti na kanonu Evharistije. Blagodarimo Bogu prije svega što postojimo, pa onda što nas je i spasao. Jer da nije On pristao na ovu žrtvu, ne bi smo mogli da odgovorimo, kao teolozi, fizičarima, na pitanja koje se često postavlja danas u modernoj nauci: „Zašto uopšto postoji nešto, a ne ništa?“ Postoji sve, zato što je naš Bog, Bog ljubavi, zato što je stvorio svijet iz ljubavi. Zato sve postoji.

I On je, kao takav, Gospod naš Isus Hristos, zaista, u ovom vremenu, po Adamovom sagrešenju, kada je došla punoća vremena, sišao na zemlju, i obukao se u ljudsko tijelo, ostavši pri tome u potpunosti Bog, i postaje, dakle, u potpunosti čovjek. I uzeo je na sebe posledice grijeha, iako nije grijeha imao. I na Krstu se projavilo i Njegovo carstvo, i njegova carstvenost. Njegov presto nije neki meki, udobni presto, na kome mu se si klanjaju. Njegov presto je najgore oruđe za ubijanje ljudi, koje je ljudski um, iskvareni, mogao da smisli. Na krstu je On pokazao da je u potpunosti čovjek. Najviše onda, kada je pretrpjeo agoniju fizičkog mučenja, ali i agoniju bogostavljenosti, koje nas ljude snalazi. Kada je uzviknuo.„Bože moj, Bože moj, zašto se me ostavio?“ I u tijelu je, dakle, iskusio svaku moguću nevolju, koja može da snađe čovjeka, pokazavši time i dokazavši da se u potpunosti identifikovao sa nama, da nas je u potpunosti zavolio i prigrlio. I zavoleo nas je ljubavlju, koju često ne uzvraćamo, ali i da kada hoćemo da uzvratimo, ne možemo, jer je neuzvrativa. Toliko se On žrtvovao za nas, kao neko, ko to uopšte nije morao da uradi. Učinio je to po svojoj slobodnoj volji.

Svako od nas, međutim, ako želi da zadobije mjesto u Carstvu Božijem, mora da uradi ono što je Gospod uradio za nas. Jer, rekli smo da je On bio u potpunosti čovjek, da je bio savršeni čovjek, a Njegovo savršenstvo ljudsko se projavilo na krstu. Tako i mi, ako želimo da budemo savršeni ljudi, moramo da prihvatimo svoj krst, da budemo raspeti na njemu, i tu će da se projavi naše ljudsko dostojanstvo, koje će nas na kraju uvesti u Carstvo Nebesko.“

Drugo Jevanđelje donosi priču o ženi bludnici koja u farisejevoj kući sjeđaše kraj nogu Isusovih i plačući stade kvasiti noge Njegove suzama i mirsnim uljem ih mazati, kajući se duboko za svoje grijehe. I Gospod joj oprašta grijehe jer je veliku ljubav imala. Otac Andrej kaže da je ljubav posledica opraštaja grijeha i ako se zaista iskreno pokajemo i priznamo da je On Gospod i spasitelj naš i da u Njemu nema grijeha, ne samo da će nas izvući iz tog dubokog jaza u koji smo upali već će nam podariti i neizmjernu visinu.

„Onda kada sebi priznamo gdje smo, tog trenutka nam Gospod podaruje ljubav, i tog trenutka nam se otvaraju oči, i mi postojemo zaista djeca Božja. Tolika je velika ljubav Njegova prema nama, toliko je veliko Njegovo snishođenje prema nama.

I oba ova Jevanđelja nas na to upućuju. Da ako želimo da idemo za Njim, treba da uzemo krst svoj i da za Njim idemo. A to znači da uvijek budemo spremni da svoj život damo za druge. Da se identifikujemo sa onima koji pate, kojima je teško, i da opraštamo dužnicima dugove njihove, kako bi i Otac naš Nebeski oprostio nama dugove naše. To nam je On ostavio kao zalog.“

Na kraju Svete Liturgije otac Slobodan se zahvalio ocu Andreju i ocu Joanikiju na blagoslovima donešenim iz manastira Crna Reka koju su proslavila tri velika svetitelja: Prepodobni Joanikije Devički čudotvorac, Sveti Petar Koriški i sveti novomučenik monah Hariton koji je u naše dane mučenički postradao od šiptarskih terorista 1999 godine u carskom gradu Prizrenu.

Tekst/foto/video: Dejan Vukić