Središnja nedelja Časnog posta, koju naša Crkva naziva Sredoposna, u kojoj proslavljamo velikog oca Crkve Pravoslavne Svetog Jovana Lestvičnika, liturgijski je proslavljena u Sabornom hramu Svetog Jovana Vladimira. Svetom službom načalstvovao je protojerej-stavrofor Slobodan Zeković. Sasluživali su mu protojerej Ljubomir Jovanović, protojerej Mladen Tomović i đakon Cvjetko Perić. Hor „Sveti Jovan Vladimir“ odgovarao je na liturgijske vozglase.

Prota Slobodan nas je na početku svoje besjede podsjetio da se na polovini ovog našeg malog podviga majka Crkva, znajući našu nemoć i slabost, trudi da nas ukrijepi, kako bi mi taj naš mali i skromni podvig revnostno priveli kraju. Tako je, kaže prota, prošle nedelje na sredinu hrama bio iznešen Častni i životvorni krst Gospodnji, da bi mi gledajući u njega i na njemu raspetoga Gospoda i Spasitelja našeg Isusa Hrista, sozercavali tu silnu ljubav Božiju koju je Gospod pokazao prema ljudskom rodu i cijeloj tvorevini, i da se mi, sagledavajući tu ljubav, ukrijepimo i da ovaj mali trud svoje ljubavi, Gospodu prinesemo na uzdarje. A ove nedelje, nastavlja otac Slobodan, molitveno se sjećamo velikog učitelja pokajanja, velikog podvižnika, svetog Jovana Lestvičnika, kome je Crkva posvetila ovu četvrtu nedelju Časnog posta.

Otac Slobodan se zatim osvrnuo na vrlinski život Svetog Jovana Lestvičnika kazavši da nam Gospod, krijepeći se primjerom ovog Svetog Božijeg ugodnika, njegovim podvigom i njegovim poukama, daje snagu da ona početna revnost sa kojom smo krenuli u ovaj sveti post, ne oslabi, nego da sa istom revnošću i molitvenim žarom i trepetom idemo i dalje ka vaskrsenju Hristovom.

„Takođe, sličnu pouku nam daje i današnje Jvanđelje, koje se čita u ovu četvrtu nedelju Časnog posta, o mladiću koji se od svog djetinjstva teško patio, jer je u njemu bio nečisti duh, koji je učinio da taj mladić bude nijem i koji ga je, kako kaže njegov otac, mnogo puta bacao i u vatru i u vodu, i koji se godinama mnogo patio. I došao je njegov otac kod učenika Hristovih da ih zamoli da oni pomognu i da istjeraju zlog duha iz njegovog sina, ali apostoli to nisu uspjeli. I onda, kada dolazi Hristos, među njih dolazi taj nesretni otac, pa i Njega moli. Dakle, on je ispovjedio svoje malovjerje, sa kojim je vjerovatno on i pristupio učenicima Hristovim, pa zbog toga, zbog malovjerja toga nesretnog oca, a moguće i zbog nedovoljne vjere apostola, oni nisu mogli ništa pomoći ovome dječaku. I Gospod, ukorivši ih za malovjerje, kaže: „Sve je moguće onome koji vjeruje.“ I nakon ispovijedanja vjere dječakovog oca, Gospod ga silom riječi svoje isnjeljuje.

Dakle, opet nas, evo, na sredini posta, Gospod poučava koliko je za naš duhovni napredak i za naše vječno spasenje, važna i neophodna vjera. Da imamo tvrdu, iskrenu, čvrstu, nepokolebljivu vjeru, kojom, kada je ispunjeno srce čovjekovo, onda tome čovjeku ništa nije nemoguće .

Poučeni i primjerom svetog Jovana Lestvičnika i ovim današnjim Jvanđelskim poukama, da nastavimo ovaj svoj mali trud. Ali ne samo do Vaskrsa. Nego i posle Vaskrsa i cijeloga života da izgradđujemo sebe u vrlinama, da se trudimo da idemo putem Božijim, putem Jevanđelskih zapovjesti, putem onih blaženstava koje smo u drugom Jevanđelskom odjeljku čuli, koje je Gospod izgovorio na gori svojim učenicima i ostalom narodu koji ga je slušao. A mi preko Jevanđelista tu riječ i besjedu o blaženstvima neprestano slušamo i čitamo.“

Otac Slobodan govorio je i o Svetim mučenicima koje u ovaj sveti dan proslavljamo. Svetih 40 sevastijskih mučenika, rimskih vojnika postradalih za Hrista i 42 mučenika momišćka, 2 sveštenika i 40 njihovih đaka, djece, koji su 1688. godine mučenički postradali za Hrista.

Na samom kraju Svete Liturgije oci su po blagoslovu Mitropolita Joanikija služiti pomen svim nevino postradalima u zločinačkom NATO bombardovanju 1999 godine.

I kako je kazao otac Slobodan na kraju svoje besjede:

„Da se pomolimo za duše vojnika, oficira, policajaca, koji su pali na braniku svoje otadžbine, svoje vjere i svoga naroda. I da se pomolimo za stotine i stotine nevino postradalih civila, djece, staraca, žena, omladine, koji su pokošeni bili u tom stravičnom zločinu. Ali njihova žrtva nije zaboravljena. Oni su upisani u vječnu knjigu života, i sa ostalim svetim mučenicima iz roda našega mole se za sve nas pred prestolom Boga živoga.“

Otac Slobodan je po završetku Svete Liturgije sve prisutne podsjetio na intezivnija bogosluženja u nedeljama koja su pred nama, podsjećajući sve nas da redovno dolazimo u hram Božiji.

„Nemamo bolje škole gdje ćemo se naučiti o tajni spasenja i tajni ljubavi Božije koju nam Gospod neprestano otkriva. Hram Božiji i bogoslužanja jesu prvenstveno mjesta gde se te tajne Božije otkrivaju i gde najpristrastniji susret imamo sa živim Bogom.“

Podsjetio je i na obnovljenu drevnu ranohrišćansku praksu, da na Veliku Subotu uoči Vaskrsa u našem hramu imamo saborno sveto krštenje.

„Ako imate u vašim porodicama, među prijateljima, srodnicima, ljudi koji su još uvijek nekršteni, nema bolje prilike i boljega mjesta da prime tu Svetu Tajnu nego što je upravo to saborno krštenje na Veliku Subotu.

Ima, na žalost, među nama još mnogo odraslih ljudi koji su nekršteni, pogotovo one generacije koje su se rađale posle Drugog svjetskog rata. Posebno onaj period 50. 60. 70. godina prošlog vijeka. Iz tih generacija još uvijek ima puno nekrštenih ljudi i žena. A vas molim, imate vjerovatno i vi u svojim porodicama, među rodbinom, prijateljima takvih osoba, da ih postaknete da prime tu Svetu Tajnu. Jer ljudi nisu ni svjesni kakva je to tragedija da neko nekršten ode. Još mi koji smo hrišćanski narod vjekovima, da nam se dešava da nam ljudi i dalje nekršteni odlaze pred lice Gospodnje.

A isto tako, to smo i prije par dana i sa Mitropolitom razgovarali, imamo još jedan veliki problem koji je prisutan i nikako da se to nekako prevaziđe kod nas ovdje. Generalno u Crnoj Gori se i dalje izuzetno mali broj ljudi sahranjuje sa molitvom, sa opijelom. To je isto velika tragedija. Mi smo svetosavski hrišćanski narod. Stvarno je nekako nedolično da svoga oca, majku, brata, prijatelja ispratimo pred lice Gospodnje ćutke, bez upaljene svjeće, bez molitve. To nije lijepo. I gdje god smo u prilici da to i kažemo ljudima, da je to jako važno za naše spasenje. A mnogo je moćna molitva Crkve, to da znamo. Znači, ima ljudi koji su i nepokajani otišli pred lice Gospodnje, pa su veliku blagodat uspjeli da prime i olakšanje za svoju ogrehovljenu dušu na saborne molitve Crkve. Ne samo na opjelu, nego mi upokojene stalno pominjemo na Svetim Liturgijama i u ličnim našim molitvama. Jako je važno da se molimo jedni za druge, a posebno da u molitvama ne zaboravljamo naše upokojene.“

Otac Slobodan je na kraju napomenuo da je jako važno da se u toku ovog posta barem jednom iskreno ispovijedimo, i da to učinimo pred početak Strasne sedmice. Jer tada više nema mjesta da se bavimo sami sobom, nego da cjelu tu nedelju posvetimo Gospodu.

Tekst/foto/video: Dejan Vukić