Protojerej Nikola Pejović paroh podgorički i starješina Sabornog hrama Vaskrsenja Hristovog u Podgorici, načalstvovao je Svetom Liturgijom koja je u Sabornom hramu Svetog Jovana Vladimira služena u danu kada naša Crkva obilježava dan Usekovanja glave Svetog Jovana Krstitelja. Sasluživali su mu protojerej-stavrofor Slobodan Zeković, protojerej Miroslav Petrov, jeromonah Arkadije iz Svetotrojicke Lavre Prepodobnog Sergija Radonješkog, protojerej Ljubomir Jovanović i protojerej Mladen Tomović.

Pozdravivši prisutne vjernike otac Nikola je u uvodnim riječima svoje besjede rekao da smo se danas okupili da molitveno proslavimo i praznujemo spomen stradanja onoga koji je stradao prije stradanja Hristovog. Onog koji će krstiti Onoga koji će ovome svijetu donijeti život i spasenje. Ali isto tako da bude pretečan i onima koji su u adu. Da blagovijesti vjest o Hristovom stradanju i o Hristovom silasku u ad i oslobođenje svih onih koji su u adu. Proslavljamo danas najvećeg od žene rođenog – Svetog Jovana Krstitelja.

„Mnogo praznika koje praznujemo nisu zapisani, i ostali su samo u sjećanju i u pamćenju Crkve kroz predanje, ali ovaj događaj koji danas praznujemo i stradanje Jovana Krstitelja, do detalja, kao što čusmo, opisano je u Jevanđelju. I ono se čuva kao spomen na, kako bi Sveti oci rekli, drugi veliki petak u Crkvi Pravoslavnoj. Jer i ovaj čovjek bješe pravedan. Znao je to i Irod koji ga metnu u tamnicu. I ovaj čovjek na pravdi Boga stradaše kao mnogi koji će stradati i koji stradaju do dana današnjega, samo zato što su bili glas Božiji u svome narodu i što su bili glas savjesti ljudske i naroda. Tako je bilo i tako je do dana današnjega. I tako će do kraja svjeta i vjeka postojati ljudi koji su glas savjesti u jednom narodu.“

Šta ovaj praznik i nama govori? Prota Nikola daje pojašnjenje rekavši da je Crkva Hristova savjest u kojoj mi provjeravamo i našu ličnu savjest, ali je i taj glas koji uvijek podsjeća savjest jednog naroda kako i kojim putem treba da hodimo.

„Onda nije čudo što su svetitelji Božiji ugledajući se na svetog Jovana Krstitelja i ugledajući se na Hristovo stradanje i na stradanje njegovih apostola, mnogi zavašavali svoje živote upravo mučeničkom smrću, van logike ovoga svijeta. Kako može ljudska logika da shvati da jedan tako veliki čovjek, koga je Bog udostojio tako uzvišene i velike službe, da bude prorok, da bude preteča, da bude krstitelj Gospodnji, da na tako bizaran način postrada i izgubi svoju glavu i završi svoj zemaljski život? Može li ijedna ljudska pamet, ijedna ljudska riječ da objasni ovaj događaj? Zato nas u Crkvi uči nauka Hristova da je temelj onoga čime mi živimo i čemu se nadamo vjera.

Današnji praznik nam pokazuje kako izgleda kada se zlo ugnijezdi u srcu čovjekovom. Da on nema granice i da je čovjek tako satkan da može da čini takva zla djela od kojih se i sam nepomenik stidi. Ali je isto tako čovjek toliko dubok i toliko obdaren darovima Božijim da može postati i uzvišeniji od anđela. I na tom razmeđu dobra i zla, kako kaže naš otac Justin, od đavočovjeka do Bogočovjeka, čovjek se neprekidno kreće. Na tom putu sveti Jovan Krstitelj zauzima najznačajnije mjesto uz presvetu Bogorodicu. I zato je i onaj koji ga je pogubio, sam Irod posvjedočio da Jovan ustade iz mrtvih. I ne samo da ustade iz mrtvih, nego Jovan Krstitelj je i dan danas življi od svih nas koji živimo, a kamoli od njegovi gonitelja, mučitelja i dželata. Sveti Jovan Krstitelj i danas zajedno sa nama vodi naše bitke i uvijek je spreman da odgovori na sve naše molbe i uvijek spreman da pred Bogom i pred prestolom Gospodnjim stane u našu zaštitu.“

Na kraju je prota Nikola poručio da svi mi, ma kojeg imena bili, ime i slavu svetog Jovana Krstitelja moramo nositi u svome srcu.

„I primjer čiste savjesti i čistog obraza, stajanja i pred ljudima i pred moćnicima ovoga svijeta i pred svojom savješću, ali i pred Bogom živim, koji će jedini doći da sudi i živima i mrtvima, i koji će i Jovanovu smrt i smrt svih nas pretočiti u vječnu i neprolaznu pobjedu. Pobjedu Carstva Nebeskoga, Carstva Oca i Sina i Duha Svetoga.“

Tekst/foto/video: Dejan Vukić