Protojerej Ljubomir Jovanović služio je Svetu Liturgiju u Sabornom hramu Svetog Jovana Vladimira u 27. nedelju po Duhovima. Sasluživali su mu protojerej-stavrofor Slobodan Zeković, protojerej Mladen Tomović i đakon Cvjetko Perić. Odgovarao je hor „Sveti Jovan Vladimir“.

Poučnim pastirskim slovom, započevši besjedu o danima božićnog posta u kojem se nalazimo, kada se, kaže prota Slobodan, kroz taj mali trud tjelesnog uzdržavanja od svega što je rđavo, svega što nas udaljava od Gospoda i jedne od drugih, kada se molitveno i u pokajanju pripremamo da se na jedan tajanstveni način, iznova, zajedno sa mudracima sa istoka, zajedno sa vitlejimskim pastirima, poklanjamo vitlejimskom Bogomladencu Gospodu našem Isusu Hristu, mi tu dubinu i toplinu te tajne ljubavi Božije, kako joj gredimo, ne možemo osjetiti izvan Svete Liturgije, izvan Crkve. Crkve koja je tijelo Hristovo. Zato je, nastavlja otac Slobodan, jako važno da svake nedjelje, po mogućnosti i češće, budemo u hramu na Svetim Liturgijama, jer izvan Svete Liturgije nema spasenja. Izvan Svete Liturgije nema učešća u toj Svetoj nadnebesnoj tajni ljubavi Božije, tajni spasenja roda ljudskoga.

„Koliko je važno da imamo i svoj lični molitveni odnos sa Bogom, svoje molitveno pravilo koje ćemo u klijeti srca svoga i u samoći obavljati, još je pretežnije i važnije da budemo redovno prisutni na ovim zajedničkim molitvenim sabranjima na Svetim Liturgijama. A upravo nam je Gospod dao primjer za to. I on se sa apostolima i sam često povlačio u samoću radi molitve, ali isto tako je uvijek sa apostolima odlazio i na ove zajedničke molitve. Pa smo tako i danas u ovome Svetom Jevanđelju čuli da je Gospod došao na zajedničku molitvu u sinagogu. I opet se projavila velika ljubav Božija i na tome mjestu. Tu je, među brojnim ljudima sabranim na molitvu, bila jedna žena koja je bila zgrčena. Koja je u velikoj muci bila, ne neko kratko vrjeme, nego kako Jevanđelje Sveto kaže, punih 18 godina, bila je posjednuta duhom nemoći i bila je tjelesno zgrčena, glavom svojom savijena do zemlje. I teško je i pojmiti umom našim kakva je to muka, bol i patnja bila za tu ženu. I Gospod, blagi i čovekoljubivi, vidjevši njenu muku, ali vidjevši i njeno trpljenje toliko godina, smilova se na nju i silom riječi svoje božanske oslobodi je od te demonske sveze. I ona se u trenutku ispravi i bi zdrava. Kolika je tek tada, posle tolike tuge, bila njena radost, kada je u jednome trenu dobila takav blagoslov i trenutno iscjeljenje.

A opet, sa druge strane, vidimo i šta se potom dešava. Da pored te tjelesne zgrčenosti i svezenosti od koje je patila ova žena, postoji i druga zgrčenost i vezenost. Zgrčenost srca i duha koju je projavio starešina sinagoge, koji poče da kori Gospoda Isusa Hrista zbog toga što On to čudo iscjeljenja učini u subotu. A judejci su, kako tada, tako i danas, strogo svetkovali subotu i toga dana se ništa nije smjelo raditi. Čak postoji i propis koliko koraka toga dana mogu da naprave. Pa on kaže, imate šest dana da se radi, a nemojte u ovaj dan da se bilo šta radi, pa ni ovakva iscjeljenja. I mnogi ga podržaše u tome. A Gospod prekori ovoga starješinu sinagoge zbog njegovog licemjerstva, pa reče: „Zar neće svaki od vas u dan subotnji svoju stoku svoga vola, magarca, konja, odvezati i povesti da se napoji vode, a ovu kćer Avramovu satana sveza punih 18 godina. Zar nije i nju trebalo od te sveze u dan subotni osloboditi?“

Da nam ovaj primjer bude i nama svima na pouku, jer i mi mnogo puta i po pitanjima naše vjere pristupamo površno, držeći se samo nekih običaja koji jesu važni i treba ih držati, ali tu se često puta i završava taj naš odnos i prema Bogu, i prema svetinji praznika, pa i nedeljnoga dana koga mi svetkujemo. Ne smijemo dozvoliti da budemo puki formalisti. I naš odnos prema Gospodu, ali i jednih prema drugima da bude zaista dubinski i istinski ispunjen, prije svega ljubavlju. Na to nas poziva Gospod. Na to nas poziva ljubav Božija prema rodu ljudskome. Ljubav Božija, čiju tajnu se trudimo da sozercavamo i u ovim svetim danima.

Neka bi nas sve Gospod iscijelio svih nemoći i zgrčenosti, i duša, i tjela naših. Da ispuni i prosvjetli srce naše istinskom vjerom, istinskim dubokim pokajanjem, i istinskom dubokom iskrenom ljubavlju, i prema Njemu, i međusobno jednih prema drugima. Jer ćemo se samo tako udostojiti da u punoći okusimo svu silu i dubinu ljubavi i blagodati Božije, koju On Gospod obilno daruje svakome ko u Njega vjeruje.

Tekst/foto/video: Dejan Vukić