Protojerej-stavrofor Miloš Vesin služio je Svetu Liturgiju u Sabornom hramu Svetog Jovana Vladimir, u 21. Nedelju po Duhovima. Sasluživali su mu protojerej-stavrofor Slobodan Zeković i protojerej Ljubomir Jovanović. Na liturgijske vozglase odgovarao je hor „Sveti Jovan Vladimir“ koji vodi profesorica Maja Basararab.

Jevanđelske i pastirske pouke prisutnim vjernicima na temu današnjeg začala iz Svetog Jevanđelja, o sijaču i sjemenu, izgovorio je prota Miloš.

Iako bi bilo ko od nas Gospoda Isusa Hrista vidio kao sjajnog analitičara različitih ličnosti ljudi i različitih karaktera, upravo je u ovom jevađelskom čitanju, naglašava u uvodnom slovu svoje propovijedi otac Miloš, Gospod pokazao svoje sjajno poznavanje različitih ljudi po mentalitetu, po karakteru i po temperamentu.

„A kako da nas ne poznaje kad nas je sazdao. I kao i u mnogim drugim prilikama, naš Spasitelj svoju božansku nauku zaodijeva u jedan kontekst, u jednu situaciju, sa kojom je svako od njegovih slušalaca sebe mogao da poistovjeti. Jer u ono vrijeme svako je znao šta znači kada čovjek izađe na njivu svoju da sieje sjeme. I onda nikada ne zna šta će biti sa tim sjemenom. Drugim riječima, da li će godina biti rodna ili neće. I Hristos sada kroz takav jedan primjer, koji je iz svakodnevice bio poznat Njegovim savremenicima, zapravo iznosi jednu mnogo dublju istinu. Istinu o tome kakvi su ljudi u odnosu na riječ Božiju. Jer nigdje se karakter, ličnost, ali i temperament, bez obzira što nam je on dat, toliko jasno ne pokazuju i ne projavljuju, nego kada je u pitanju naš odnos prema Bogu, prema riječi Božijoj, prema onome što bi trebalo da bude zakon naše svakodnevice.

I onda kaže, prvo sjeme je palo pokraj puta, i ono se pogazi i ptice nebeske pozobaše ga. I onda kada je objašnjavao svojim učenicima, Hristos im tumači i kaže, to su ljudi koji prime riječ Božiju, međutim, vrlo brzo dolazi đavo i uzima to iz njihovog srca, i oni jednostavno otpadnu.“ Drugo, sjeme padne na kamen, ali nema vlage i ono se osuši. Za takve, Hristos kaže, to su ljudi koji u početku sa radošću povjeruju, međutim, oni nemaju korijena, nemaju vlage, i naravno, oni onda tada ne mogu da donesu ploda, jer zbog nemanja vlage, to sjeme ugine. A, kaže, onda postoje ljudi koji su nalik sjemenu koje padne u trnje, prime riječ sa radošću, krenu da žive po Bogu, međutim, onda ih brige ovoga svijeta, zemaljske slasti, bogatstva i sve ostalo, toliko zanesu da jednostavno smetnu sa uma ono što je glavno, i svoje prioritete postave na jedan sasvim, sasvim drugačiji način. Ali, postoje i oni koji prime riječ sa radošću, i kaže Hristos, u čistom i dobrom srcu drže je, i rod donose. I onda kazuje ključnu riječ. Kako donose rod? U trpljenju. I ako bismo pogledali, šta je to što nama danas najviše nedostaje da bi smo bili kao ova četvrta grupa, pa to je upravo trpljenje. A čovjek, ako ne ume da trpi, on nikada u sebe ne može da iznjedri snagu strpljenja. I zašto su ljudi toliko danas nestrpljivi? Samo iz jednog jedinog razloga. Zato što više niko niti umije, niti hoće bilo šta da istrpi.

A ne kaže naša narodna izreka uzalud. „Trpljen – spasen.“ Ta izreka je duboko biblijski ukorijenjena, jer se poziva na Hristove reči, koji je rekao: „Onaj ko pretrpi do kraja, taj će se spasti.“

I hajde da vidimo kakvi smo to mi sada, danas, u odnosu na riječ Božiju. Svako je, dragi moji, danas, mogao sebe da prepozna. Neko je nalik onom sjemenu koje padne kraj puta, ptice nebeske dođu i pozobaju ga. Neko je naliku onom sjemenu koje je na kamenu. Nema vlage. Šta znači vlaga? To znači postojanost, istrajnost, upornost. Ljudi sa ovog podneblja, u širem smislu govoreno, se vrlo brzo i lako oduševe za nešto, ali im hvali istrajnost, hvali im „vlaga“.

Nekada smo, možda, nalik onom semenu koje padne u trnje. Primimo sa radošću, želimo da živimo po Bogu, želimo da nam je Božiji zakon, prvi zakon na srcu, ali brige ovoga svijeta nas uguše, a kao rezultat tih briga dolazi ono što je jedna od najtežih i najvećih mora današnjice, a to je svuda prisutna ogromna količina anksioznosti. Ništa toliko ne izaziva anksioznost, kao pretjerena briga, i to briga o onim stvarima nad kojim uopšte nemamo nikakvu vlast i nikakvu moć. I uzalud se čovjek brine oko onoga što sam ne može da izmijeni.

Naravno, nekada smo nalik i onom sjemenu koje padne na dobru zemlju. Dakle, nije čovjek uvijek u ulozi samo jedne vrste sjemena. Zašto? Zato što se čovjek tokom života menja. I onda kao rezultat toga postoje dvije riječi koje ljude objašnjavaju kakvi su.

Jedna reč je reputacija. Šta je reputacija? Reputacija je mišljenje koje drugi ljudi imaju o nama. I to apsolutno ne mora da ima veze sa stvarnim stanjem i sa istinom. Prema tome, ne treba težiti stvaranju bilo kakve reputacije.

Ali i ona druga ključna riječ, koja je itekako važna, to je karakter. Čovjek karakter stvara i njeguje ga tokom čitavog svog života. Kada se za nekoga kaže da je to karakterna ličnost, onda se podrazumijeva da ta ličnost, da ta osoba ima istrajnosti, da ima upornosti. Drugim riječima, po jeziku današnjeg Jevanđelja, to je neko ko ima vlage u sebe istrajnosti. Neko ko neće dozvoliti da ga korov ovog svijeta uguši. Dakle, on uspijeva da pobijedi sve strahove u sebi, sve brige koje ga okružuju.

I on umije da donese plod. Kako? Sa jedne strane u radosti, u čistome srcu i u trpljenju. Nije trpljenje uvek neminovno velika muka. To nije nesreća. Trpljenje je vrlina koja nam danas toliko nedostaje. I naka bi Gospod svima nama, svakome po mjeri naše snage, ljubavi i izdržljivosti, molitvama Svetog mučenika Artemija, čiji spomen danas slavimo i Svetog Gerasima kefalonijskog, podario da imamo što više vlage u sebi. Drugim riječima, izdržljivosti i upornosti. Da nam Gospod da, da savladamo sve trnje ovoga života, drugim riječima da ne pokleknemo pred malim ili velikim strahovima, koji čine čitavu tu mozaičku strukturu anksioznosti.

I na kraju, ali ne i poslednje, da nam Gospod da, da uvijek u radosti čistoga srca umijemo da trpimo, jer sve je od Boga, a ono što je od Boga slađe je od meda. Tada i tek tada, dragi moji, vidjeće se da li smo zaista postali ličnosti, da li smo uspjeli svoj karakter da izgradimo onako kako je Gospod naumio, a da to bude na naše spasenje.“

Po završetku Svete Liturgije otac Miloš Vesin zahvalio se ocu Slobodanu Zekoviću i ocu Ljubomiru Jovanoviću na divnoj Liturgiji i njihovom evharistijskom gostoprimstvu. Zahvalio se i članovima hora „Sveti Jovan Vladimir“, koji su kako kaže prota Miloš „veličanstveno pjevali“, kao i svemu narodu koji je zajedno sa ocima učestvovao u Svetoj Liturgiji.

Tekst/foto/video: Dejan Vukić