Zavjetna slava srpskog naroda, Vidovdan, spomen svetog velikomučenika kneza Lazara kosovskog i svih srpskih mučenika i novomučenika liturgijski je proslavljena u Sabornom hramu Svetog Jovana Vladimira. Svetom Liturgijom načalstvovao je protojerej-stavrofor Dobrivoje Milunović sveštenik Sabornog hrama Vaskrsenja Hristovog u Čikagu. Sasluživali su mu protojerej-stavrofor Slobodan Zeković, protojerej-stavrofor Krstivoje Milunović sveštenik pri Hramu Vaznesenja Gospodnjeg u Čačku, protojerej Aleksandar Petrović starješina hrama Svetog velikomučenika Stefana Dečanskog u Čikagu, protojerej Ljubomir Jovanović, protojerej Mladen Tomović i đakon Cvjetko Perić.

Da bi nekad razumjeli neke riječi koje čujemo, koje pročitamo u molitvama, u Svetom Pismu, u djelima svetih otaca, potreban je neki određeni kontekst u koji moramo da se nađemo, kaže otac Dobrivoje na početku svoje besjede.

„Maloprije smo u jednoj divnoj crkvenoj pjesmi čuli riječi da se raduje nebo i da se veseli sva zemlja. I nalazići se danas ovdje, u ovom divnom svetom hramu posvećenom Svetom mučeniku Jovanu Vladimiru, ove riječi u mojoj duši, u mome srcu, dobijaju pravi smisao i pravo značenje. Jer u ovoj ljepoti Božijoj, koju ste vi ovdje sagradili, vjerni narod sa svojim sveštenicima, sa svojim mitropolitom, sa svojim monaštvom, je zaista mjesto u kome, kada se služi Sveta Božanska Liturgija, sjedinjuju se i raduju i nebo i zemlja.

I vjerujem da i vi dijelite isto to osjećanje i da ste blagosloveni, zato što svake nedelje i svakoga praznika, i kad god možete da dođete u ovaj sveti hram, vi ste ovdje sjedinjeni jedni sa drugima, ali i sjedinjeni sa Svetom Trojicom, sa Ocem našim Nebeskim, izvorom ljubavi, izvorom života, izvorom milosrđa i izvorom svakoga dobra. Zato smo se u jednoj molitvi, koju smo, upravo mi sveštenici, ovamo u oltaru čitali, molili se riječima: Ti sam i sada ispuni na korist molbe svih nas, dajući nam u sadašnjem vijeku poznanje istine Tvoje, a u budućem darujući nam život vječni“. Zato se, draga braćo i sestre, i sabiramo u našim svetim hramovima, na Svetoj Božanskoj Liturgiji, da bismo spoznali istinu. Jer samo istina će nas osloboditi, da bismo tako spoznajući istinu i živjeći po toj istini Božijoj, postigli, dostigli i zadobili život vječni i Carstvo Nebesko.“

Da bismo to postigli, kaže prota Dobrivoje, potrebno je, da nosimo krst Božiji. Potrebno je da nosimo krst Gospodnji onako kako ga je i Gospod i Spasitelj naš nosio.

Danšnje Jevađelje donosi priču o kapetanu koji moli Gospoda da iscijeli njegovog slugu, i u trenutku kada Gospod kaže da će doći u kuću ovog čovjeka, on mu kaže da on nije dostojan da Gospod uđe pod njegovo krov, nego je dovoljno samo da Gospod kaže riječ i da će njegov sluga ozdraviti.

„Riječi ovog kapetana ušle su u molitvu, najdivniju molitvu pred Sveto pričešće. Naročito onda kada posećujemo i pričešćujemo naše bolesne i kada se za njih molimo riječima: „Da nisam doostrojan Gospode da uđeš pod moj krov, ali po milosrđu svome, po blagodati Tvojoj i po ljubavi Tvojoj Gospode, uđi u mene, sjedini se, prožmi me, spasi me, Gospode.“ Taj put, put krsta, draga braćo i sestre, je najbolji i najsnažniji dokaz ljubavi Božije. Ali i naše ljubavi, međusobne ljubavi. Jer ljubav se pokazuje samo kroz žrtvu i Gospod Isus Hristos tu svoju ljubav pokazuje upravo na krsnom drvetu, kada je razapet na krstu, kada je prolio krv svoju i krvlju svojom, kao što kaže sveti Grigorije Palama, potpisao oproštaj svih naših grijehova.“

Mi se danas, kaže otac Dobrivoje, nalazimo u ovom divnom svetom hramu posvećenom svetitelju na čijoj ga ikoni vidimo kako u svojoj ruci drži glavu svoju, osvrćući se na još jednog svetitelja koji je gotovo 4 vijeka posle svetoga Jovana Vladimira takođe položio život svoj za krst častni i slobodu zlatnu, za vjeru i otačastvo. I on svoju glavu drži u ruci svojoj. Sveti velikomučenih i knez Lazar Kosovski. Dans se sjećamo njega i svih sveti kosovskih mučenika i novomučenika.

„Ono što je Sveti Sava posijao u rodu srpskome, to je sazrelo u Svetom caru Lazaru i njegovim mučenicima na polju Kosovu. Mi smo na svetu Trojicu, na Duhove, primili darove Duha Svetoga. Posle toga slavili smo nedellju Svih Svetih koji su postali prva žetva tog Rukosada Božijeg i blagodati Duha Svetoga. I mi to vidimo danas, na ovaj veliki praznik, kada je i cio naš narod, blagočestivi pravoslavni rod srbski, u liku Svetog mučenika i kneza Lazara Kosovskog i njegovih svetih junaka, prinjeo sebe na najljepšu, najčistiju i najsvetiju žrtvu. U žrtvu na polju Kosovu. Kada se po riječima njegovim nije opredijelio za ono što je prolazno, što je zemaljsko. „Jer zemaljsko je za malena carstvo, a nebesko uvijek i dovjeka.“

Samo prožet tom ljubavlju, tom vjerom u život vječni, tim saznanjem, kao što sam na početku rekao da je ovaj život prolazan, Sveti velikomučenik i knez Lazar opredijelio se za Carstvo Nebesko i tako umrijevši, postradavši na polju Kosovu, ostao da vječno živi. Blaženopočivši i veliki Mitropolit Amfilohije, uvijek je Kosovsku žrtvu poistivjećivao sa žrtvom Gospodnjom. Za njega je Kosovska grobnica, grobnica koja se ogleda u grobnici Gospodnjoj, u grobu Gospodnjem.

Zato i veliki Njegoš govori: „Nadanje je naše zakopano na Kosovo u jednu grobnicu. U grobnicu iz koje se rađa život, iz koje se rađa vaskrasenje i život vječni.“ Zato smo i mi, draga braćo i sestre, pozvani da uvijek budemo spremni da prinesemo život svoj Gospodu i Spasitelju našim Isusu Hristu onako kako su to i naši sveti preci činili od Kosova pa do naših dana, ali i prije Kosova, onako kako je činio i sveti Jovan Vladimir.“

Za Svetog Vladiku Nikolaja, nastavlja prota Dobrivoje, Kosovo nije poraz, nego pobjeda. Kosovo nije mrak, nije noć, već dan.

„I kada Sveti Vladika Nikolaj govori o Kosovu kao danu, on tu ne misli samo na ovaj dan, koji nam Gospod ovako divno svakoga jutra daruje, svakoga novoga dana, već prije svega misli na onaj osmi poslednji dan, ne večernji den, na dan koji neće imati kraja, koji neće imati večeri, na dan kada više neće biti mraka, nego će biti uvijek i svagda svjetlost, kao što je bila i sa našim praroditeljima Adamom i Evom prije nego što su sagriješili.

Sveti Vladika Nikolaj, govoreći o Vidovdanu, isto tako kaže da je Vidovdan planina, a ne dolina. Iako je Kosovo polje, smješteno kao jedna dolina, kao jedno blago uzvišenje između okolnih planina, ono nije u dolini, ono je planina. Ono je najveći vrh u istoriji roda našega. Sa tog vrha mi vidimo i našu prošlost, ali vidimo i našu budućnost. Vidimo i naš početak, ali vidimo i našu končinu. Vidimo Svetog oca našeg Savu i te divne Nemanjićiće, i sve ono što su oni posijali po svim našim zemljama, od Kosova i Metohije, pa nadalje, na jug i na sjever, na istok i na zapad.

Ali isto tako vidimo i sve one svetinje i Svete Božije ljude, koji su prosijali od tada pa do današnjeg dana. Do naših dana. Do naših najnovijih, najsvježijih u našim sjećanjima, mučenika i svetitelja, koji prosijavaju iz roda našega. Zato nikada ne treba da očajavamo. Nikada. Kao što je govorio blaženog spomena vladika Atanasije, mi ne treba da budemo defetisti. Jer ova zemlja ne počiva na ovom betonu, na ovoj cigli, već na vjeri u Vaskrsloga Gospoda, i na onim svetinjama, koje su naši sveti preci podigli širom zemalja na kojima naš narod živi. Od Gračanice, Dečana, Pečašije, Cetinja, Podgorice, ovog svetog mjesta Bara, Žiče, Studenice, Vračara i drugih svetinja širom naših krajeva i naši zemalja. To su temelji koje nijedna ljudska ruka ne može da pomeri, da skloni, da uništi.

Jer bez obzira šta god se dešavalo u našim ličnim životima, šta god se dešavalo u našim narodnim i nacionalnim životima, šta god se dešavalo u cijelom ovom svijetu, mi, pravoslavni hrišćani, nikada ne smijemo da ispustimo iz vida činjenicu da je prst Božiji prisutan u svemu, da su nam i dlake na glavi izbrojane i da Gospod brine o svakome od nas, ali isto tako i da brine o našoj zajednici. Zato, kao što je govorio blažanopočivši Mitropolit Amfilohije, treba dostojno prizvanja i poziva na koji smo prizvani, da nosimo krst Gospodnji. Jer, kao što je to tako divno govorio, kada smo na krstu, tada nam je najljepše, tada smo na najsigurnijem mjestu, jer samo kada smo na krstu, tada imamo i nadu na Vaskrsenje i na život vječni.“

Nakon Liturgije služio se pomen vojskovođama i vojnicima postradalim za vjeru i otadžbinu, od Kosova do naših dana.

Otac Slobodan se na kraju zahvalio ocima koji su sa vjernim narodom služili Svetu Liturgiju i pozvao sve da se u večernjim satima saberu na Vidovdansko veče koje će se održati u porti Sabornog hrama Svetog Jovana Vladimira.

Tekst/foto/video: Dejan Vukić