Na ostacima manastira Prečista Krajinska u selu Ostros kod Bara Svetu Liturgiju služio je protojerej Aleksandar Orlandić, dok su mu sasluživali jerej Bratoljub Radović i đakon Cvjetko Perić.

Otac Bratoljub započeo je svoju besjedu zahvalivši se Bogu što nas je danas sabrao u ovoj svetinji, na ovoj svetoj zemlji, na ostacima ovog svetog starog manastira, i da mu zahvalimo što je nas nedostojne udostojio da boravimo ovdje gde je boravio i Sveti Jovan Vladimir i njegova blagovjerna supruga sveta Teodora Kosara, i da blagodarimo Bogu što nas je ovdje prizvao da se napojimo sa Njegovog živonosnog istočnika i iz ove svetinje koja izvire, a to je samo tijelo i sama krv Njegova.

„Ako bi smo se samo pričestili, mislim da ne bi imali dovoljno hvale da proiznesemo Gospodu svome za takav jedan dar. Ne bi mogli toliko hvale da kažemo koliko je pijeska morskoga, za samo to što nam daje svoju prečestu krv i svoje prečisto tijelo. Ali Gospod po svojoj milosti, kao krunu davanja svoga tijela i krvi, On nam kroz to daje imnoge druge blagodati. Jedna od njih jeste i to što smo se danas sabrali ovdje na ovoj drevnoj svetinji, da jedni druge u lice pogledamo i kroz jedni druge, Boga našega da vidimo. Zaista, čudesan je Gospod naš koji nam daje sva ova dobra. Imamo zašto da mu zahvalimo. I taj Gospod naš je uradio, učinio i rekao nešto što svijet do Njega nikada nije poznao. Niti je svijet mogao da pozna. Čuli ste u Jevanđelju, da je On uradio jednu revoluciju koja se do tada nikada ne bi desila da On to nama nije donio. Niti bi mi znali za to. U Starom Zavjetu, prije Hrista, znate li kako su ljudi rešavali stvari? „Oko za oko i zub za zub“. Vraćali smo istom mjerom. Kad nam neko učini loše, onda smo i mi njemu isto loše činili. Tako je živio Starozavjetni čovjek do Hrista. A naravno, kad nas neko voli i kad nam čini dobro, onda smo mu isto tako uzvraćali dobrom i činili smo mu dobro. Eto tako je živio čovjek do Hrista. I to je, da kažemo, negdje neka normala ljudskoga života. Neki kodeks čovjekov. Ali Gospod nam daje nešto mnogo uzvišenije. Nešto što možda čovjek ne može ni sam po sebe da ispuni, ali uz Njegovu blagodati i milost, mislim da može to da uradi. A to je jedna od Njegovih novih zapovesti nepoznata čovjeku, ali sada otkrivena. A to je da ljubimo neprijatelje svoje. Da se molimo za one koji nas progone i koji nas mrze. Da ih blagosiljamo. Čudesna zapovijest Božija. I On tamo napominje, ako se ona ispuni, onda ćemo zaista biti sinovi Svevišenjega.

Bićemo zaista po blagodati sinovi Božiji i Bogovi po blagodati. Zato ova zapovijest nije rečena da bi prešli preko nje, nego da bi je ispunili. I zaista, treba se truditi tako da se ona ispuni dok god imamo života ovdje na zemlji. I znajte da će se svako od nas doći u priliku da živi kao što je čovjek živio prije Hrista ili da živi onako kako nas je Gospod pozvao posle Njegove propovijedi. Zato, da bi mogli da ljubimo neprijatelje naše.

Čitao sam ovih dana nešto što je mene bilo nepoznato. Naravno, to su vjerovatno iskusni oci Crkve znali, ali eto, po promislu Božijem došao sam do nekog drevnog učenja, gdje su Sveti oci prvih vijekova, prva četiri vijeka, dok još nije bila u potpunosti i u punom smislu dovedena ona najsvetija molitva, Isusova molitva: „Gospode Isuse Hriste, Sine Božije, pomiluj me“. To nije bilo u potpunosti, u prvim vijekovima oformljeno. Tek kasnije, negdje posle petog vijeka, dolazi do te neke strukture Isusove molitve, do 14. vijeka, za vrijeme sv. Grigorija Palame, kada se ona potpuno usvaja. A do tada čitam, kako su se Sveti oci prvih vjekova, isposnici, molitvenici, podvižnici, molili. Interesna stvar koju bi možda i mi mogli da nastavimo, jer je to predanje izgubljeno. Ali mislim da nije izgubljeno, zato što nam ga Gospod otkriva, a i mi treba malo da se prenemo, da to nalazimo, da tražimo. Ima toliko divnih predanja. Jedno od njih jesto ovo. Sveti oci prvih vijekova, molitvenici, su uprožnjavali takozvani, kako se tamo navodi riječ, „meleti“. Meleti, iliti, prebiranje po srcu. I prebiranje po umu. Vidite, svako od nas, svakodnevno, ima razne pomisli. Kad nas neko uvrijedi, onda dolazimo u našim pomislima, u raspravu sa čovjekom. Toliko dolazimo da počnjemo da se svađamo u svome umu sa čovjekom koji nas je nešto povrijedio. Ne samo što se svađamo, nego vodimo razgovore koji se nisu nikad ni desili u pravom životu. To je, kako kažu Sveti oci, prisustvo palog anđela, koji uzima lik našeg brata sa kim smo se posvađali. I onda se svađa sa nama. I mi, tako svađajući se sa njime, u našem srcu donosimo nemir. I gnjev. A onda da ne govorimo o drugim nekim stvarima, o nekim svakodnevnim brigama koje imamo. I to isto jeste meleti, prebiranje toga smeća. Misaonog smeća koji nam dolazi u um i u srce. I zato nas sveti oci uče da postoji meleti, prebiranje po srcu, blagosloveni meleti. I znate li kako su oni prebirali po srcu? Svaki od njih je uzimao neki stih iz psaltira, iz psalama, ili iz Jevanđelja. I onda Sveti oci kada čuju to, jer tada nisu svi imali Sveto Jevanđelje, nego su ono što čuju u hramu i na liturgiji nosili u kući i pamtili. Tad nije bilo knjiga, tad se pisalo na papirusu i na ko zna kojim materijalima. I nije svako imao mogućnost da čita kod svoje kuće, nego ono što su čuli u crkvi, to su nosili u srcu i pamtili i po tome živjali.

I šta bi mi mogli? Da uzmemo neki stih, zapamtimo ga dobro, onaj koji nas takne u toku liturgije. Pogotovo za vrijeme Svetog čitanja, za vrijeme Svetog Jevanđelja. Meleti. I uzmemo taj stih. Na primjer: „Gospode blagoslovi moje neprijatelje, i molitvama njihovim pomiluj mene grašnoga.“ I stalno, stalno prebirati to u srcu svome. Dok radimo, dok kuvamo, dok šetamo, dok smo u redu u banci, dok mnoge druge stvari radimo, prebirajmo u svome srcu riječi ili psaltira ili Jevanđelskih riječi. Naravno, hvala Bogu, nama je data ta mogućnost da imamo i u punoj formi i tu blagoslovenu Isusovu molitvu. „Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiloj me.“

I na taj način, vjerujte mi, braćo i sestre, ne postoji taj čovjek koji vas može izbaciti iz takta. Dok god ono što u srcu prebirate, i u umu svome imate, to će iz vas isijavati. Ako se budemo bavili brigama, i ako se budemo bavili tim raspravama misaonim, onda očekujte da će od nas da kulja gnjev koji će kad tad da izađe na vidjelo. Vaš stres, vašu tugu i vaše borbe, možete da iznesete u ovaj svijet na dva načina. Prvi način jeste da trpite. Da trpite, ali bez molitve, kad tad taj gnjev će iz vas da iskulja, i onda će da napravi zaista jedan veliki vulkan koji će da potopi i da uništi sve oko vas. A drugi način jeste molitvom. Kroz tu centrifugu molitve, šta god da vam se desi, šta god da na vas naiđe, centrifuga molitve će to dobro da izmelje, i samo će nekako da to izbaci nevidljivom silom prisustom Božim i Duhom Svetim, i neće biti u vama gnjeva, niti će biti u vama tuge, niti očajanja, nego mir, Hristov mir.

Zato imamo ta dva puta. Da budemo zaista sinovi Božiji i ćerke Božije, ili da budemo sinovi ovoga vijeka i svijeta. A sinovi ovoga svijeta i vijeka žive po staromu čovjeku, a to je oko za oko i zub za zub. Vole svoje bližnje, a one koji im nešto poremete, njih odmah odbacuju od sebe.

Mi nismo na to pozvani. Naši potencijali su mnogo veći i uzvišeniji, i svako od nas ima tu silu, samo je treba potražiti takozvanim meletijem, prebiranjem po srcu i po umu, da izbacujemo iz nas te loše pomisli, a da prihvatamo dobre, to jest molitvene. Da svako od nas nađe neki stih koji mu odgovara.

„Gospode, izbavi me od neprijatelja mojih.“ To je bio jedan od najvažnijih stihova koji su Sveti oci upražnjavali tokom prvih vijekova. „Izbavi me od iskušenja i izbavi me od neprijatelja mojih, Gospode.“ „Pomiluj me Bože po velikoj milosti svojoj.“

Prebirajući stalno to u svome umu, onda nećete imati neprijatelja, nego ćete u svakome čovjeku vidjeti zaista lice Božije i vidjećete u svakome potencijal i ako je loš, da bude dobar. A ako imate nekoga baš u najbližoj posrednoj blizini, neposrednoj blizini, prema vama koji su vam neprijatelji od vaše porodice ili od nekih najbližiji srodnika, nećete ga moći promijeniti tako što ćete ga napadati, nego će on, vidjeći vaš mir u vama, koji će dolaziti od Duha Svetog i koz molitvu, onda će i on morati da se mijenja. Neće moći ostati kamenoga srca prema vama a ni prema drugima ako vidi u vama zaista jednu blagodatnu bombu Duha Svetoga, koja je došla u vas kroz neprestanim prebiranjem po srcu, ili Isusovom molitvom, ili nekim drugim stihom iz Jevanđelja, ili iz Psaltira. Dato nam je oružje, braćo i sestre, samo ga treba koristiti. I najbolje bi bilo kada bi svako od nas imao i nabavio neku brojanicu, barem onu prsnu oko prsta, ako smo već u nekoj gužvi, jer ne bi trebali ne previše pažnje na sebe da primamo, jer Gospod kaže: „Zatvori se u keliju svoju i tamo se pomoli Bogu u tajnosti, i Otac tovoj koji vidi tajno, uzvratiće tebi javno.“ To Gospod misli da nam ipak treba pet minuta mira da se odvojimo od ovoga svijeta i da se Bogu posvetimo. Ali, kako nas Sveti otci uče, možemo i među narod, možemo i u najveću gužvu srce i um svoj Bogu našem da predamo. To je težak put i ako budemo tako i radili, onda će nas i goniti. Negdje se tada i odričemo svoga života, jer čuli ste u drugom Evanđelju? Ako budemo radili onako kako nam Bog zapovijeda, onda će nas goniti, ljudi će nas omrznuti, jer ako su Gospodara našega gonili, a pošto sluga nije već od gospodara svoga, onda će i nas goniti. I sve će nam to činiti zbog imena Hristovoga, baš toga imena koga mi u srcu svoje prebiramo i umu svome držimo. To je „Gospod Isuse Hriste Sine Božiji pomiluj me.“ Zbog toga imena mi ćemo biti gonjeni.

I vjerujte mi, svaki onaj čovjek koji nema u sebe ni mrvicu ljubavi, on će vam biti jedan od onih, kako nam Sveti oci govore, sabrat na putu spasenja. Jer Sveti oci, pogotovo Sveti Vladika Nikolaj, nas uče da su naši neprijatelji u stvari naši surovi prijatelji. Kako? Tako što nas oni Bogu privode svaki put kad nas neko žalosti. Kome mi pribjegavamo? Bogu našem. Pa na koljena pademo, pa kažemo: Gospode pomozi mi, napadaju me. Klevetaju me. Gospode pomozi!“ Mi mu pribjegavamo i naše srce, i um naš, i ćitavo biće ka Njemu predajemo. A nekad nas prijatelji naši najbliži, kad nas hvale, kad nas uzdižu, u stvari odvajaju od Boga.

Jer onda počine da radi naš ego i naša gordost koja nas samozadovoljava, u smislu da mislimo da smo mi sami sebe dovoljni zato što smo toliko dobri, lijepi, jaki i da nam Bog ne treba. A bez Boga ne možemo činiti ništa. Zato, braćo i sestre, ne kunite svoje neprijetlje, nego se Bogu molite za njih, jer vas oni privode Hristu. Ali, daj Bože, svaki koji vas goni i progoni, vidjeći u vama svejtlost molitve i pričešća i Svetog Jevanđelja, vidjeći vas, da povjeruju u Boga našega, Gospoda našega, radosti naše, ljubavi naše, milosti naše, Spasitelja našeg Isusa Hrista, kome neka je sa Ocem Njegovim bespočetnim i Duhom svetim, životvornim, a sve to opet najveća zahvalnost majčici našoj presvetoj Bogorodici, koja nam je i rodila Spasa našega.“

Po završetku Svete Liturgije osvećeni su Slavski darovi koje su u slavu Božiju i čast Svetog Jovana Vladimira prinjele sestre monahinje iz manastira Beška na Skadarkom jezeru. One su kao i svake godine priredile i prigodno posluženje i osvježenje za nastavak sabranja na ovim drevnim manastirskim ostacima.

Tekst/foto/video: Dejan Vukić