Svetom Liturgijom, koja je u barskom Sabornom hramu služena u prvu nedjelju Vaskršnjeg posta, nedjelju u kojoj proslavljamo pobjedu pravoslavlja nad jeresi ikonoborstva, načalstvovao je protojerej-stavrofor Slobodan Zeković. Sasluživali su mu protojereji Ljubomir Jovanović i Mladen Tomović i đakon Cvjetko Perić.

Divno Jevađelje koje se danas čitalo, kaže otac Slobodan u svojoj besjedi, govori o prvim učenicima koje je Gospod prizvao. Jedan od prvih, Filip, poziva svog druga Natanaila da upozna Isusa i da se uvjeri da je On taj za koga su pisali proroci.

„Natanailo, budući čovjek pobožan, koji je čekao utjehu u Izrailjevo ispunjenje obećanja Božijih i poznavajući dobro Sveto Pismo, a čuvši da je Isus iz Nazareta pita: „Iz Nazareta može li biti što dobro?”, jer je on znao da su Proroci najavili da će obećani Spasitelj doći iz Vitlejema. A Filip mu samo kaže: „Dođi i vidi!” I taj jedan susret i jedna riječ Gospodnja bila je dovoljna da kao prah razvije sve Natanailove sumnje, jer dok je prilazio Isusu, Gospod povika: „Evo pravog Izrailjca u kome nema lukavstva.”. A on začuđen tim riječima, pita ga „Otkuda me poznaješ?”A on mu reče: „Prije nego te pozva Filip, vidjeh te kad bijaše pod smokvom.“ I kažu Sveti oci da se upravo tada, dok je bio pod smokvom, Natanailo molio i razmišljao o Prorocima i onome što su najavili, razmišljao o dolasku Spasiteljevom. I ta jedna riječ za čisto srce Natanailovo bila je dovoljna.

Poziv Filipov, Natanailu „Dođi i vidi!” upućen je svima nama, draga braćo i sestre, s tim što smo mi u mnogo boljoj poziciji nego Natanailo. On je imao tu jednu riječ, a mi imamo gotovo sve što je Gospod izgovorio i što su zapisali Sveti jevanđelisti. Dakle, dato nam je još više. Ali da bismo imali tu čistotu Natanailovu, koja je neophodna za naš suštinski, istinski, pravi susret sa Bogom, neophodno je da svoje srce očistimo i da ga otvorimo za Hrista.

A kako ćemo otključati svoje srce? Otključaćemo ga svetim vrlinama, jevanđelskim. Upravo onim vrlinama o kojima smo slušali, a daj Bože i da ih zapamtimo, minulih nedjelja. Daj Bože da ih zapamtimo i da se potrudimo istinski da po njima i živimo. Jer nas iznova Gospod i majka Crkva posdsjećaju upravo na te svete vrline kao jedine ključeve koji otvaraju čovjekovo srce.

Gospod nas je minulih nedjelja poučio da je jedan od tih ključeva smirenoumlje. Da se smirimo pred Bogom, pred ljubavlju, silom i slavom Božijom. Da shvatimo svoju nemoć i slabost, i da iz dubine srca svoga, svjesni te slabosti, vapijemo Gospodu «Milostiv, budi meni grešnome», onako kako je to vapio pokajani carinik. A vidjeli smo, sa druge strane, da je gordost, kao najopakija duševna strast, jedan ljuti otrov koji zamračuje i zaključava čovjekovo srce.

Pa nas je Gospod poučio da je jedan od tih ključeva i pokajanje kojim se čovjeku vraća izgubljeno dostojanstvo i čisti se lik Božiji u nama po kojim smo sazdani. A nasuprot tome, upornost u grijehu i bogozaborav jeste nešto što nas vodi, ne samo što zaključava i okamenjuje naše srce, nego nas vodi i u potpunu duhovnu smrt. Pa nas je Gospod opet poučio da je i jedan od ključeva koji čovekovo srce otvaraju za Boga – ljubav. Ljubav prema Bogu i ljubav ljudi jednih prema drugima. Ako te ljubavi nema, naše će srce trajno ostati zaključano i neće moći da vidi svjetlost Božiju i da se njome nasladi. I opet nas je Gospod poučio da je praštanje i milosrđe takođe ključ koji čovjekovo srce otvara da može da ugleda Hrista i da se njime nasladi, da se sa njime sjedini.

Da se potrudimo, dakle, da odbacimo sve ono što nas udaljava od Gospoda i jedne od drugih. Ono što zatvara i zamračuje naše srce i naš vid duhovni. A da se opet istinski potrudimo nasuprot tim grijesima koji nas udaljavaju od Boga, da sebe izgrađujemo u vrlinama koje smo pomenuli. Da bi smo se i mi, trudeći se, tako udostojili poput Natanaila da čujemo one divne riječi «Evo pravog Izrailjca» ili «Evo pravog Hrišćanina», istinskoga Bogotražitelja i Bogomoljca u kome nema nikakvoga lukavstva. Ka tome je cilju vodi nas i ovaj sveti post koji smo započeli. Ka tome je cilju treba da nas vodi i cjelokupni naš život. Da budemo svjesni toga šta je cilj našega života. To je ulazak u Nebeski Jerusalim, u Carstvo Nebesko, u vječnu i neprolaznu zajednicu sa našim Gospodom.“

Zatim se prota Slobodan osvrnuo i na današnje proslavljanje velike pobjede pravoslavlja nad jereticima, a posebno nad jeresi ikonoborstva, koja je više od jednog vijeka potresala Crkvu Hristovu, i zbog koje je mnogo poštovalaca Svetih ikona mučenički postradalo.

„Bilo je to jedno teško vrijeme za Crkvu, kada su mnogi arhiereji i patrijarsi pod pritiskom i u strahu od cara, jer su Vizantijski carevi, počevši od Lava III Isavrijanaca, pa preko njegovih naslednika, a posebno je po zlu bio i ostao zapamćen car Konstantin V Kopronim, podlegli i pristali na jeres. I to je bilo zlo i naopako vrjeme.

Ali opet, Crkva koju je Gospod sazdao na čvrstoj stijeni vjere, odoljela je. Iako je ta borba dugo trajala, Crkva je pobjedila, istina je trimufovala, pobjedilo je pravoslavlje. Najprije je na Sedmom vaseljenskom saboru 787. godine osuđena ta jeres. Ali ni to nije bio kraj borbe, nego je ona još nekih pola vijeka potrajala, sve do 843. godine, kada je konačno ikonoboračka jeres osuđena. I toga dana je, upravo na prvu nedelju Velikog posta, kroz prijestoni grad Carigrad, prošla Svečana Litija sa Svetim ikonama, pročitan je i sinodik pravoslavlja, i u spomen na tu veliku pobjedu Crkva i toržestvo pravoslavlja. Od tada, pa do danas i do kraja svijeta i vijeka, ova nedelja zove se nedeljom pravoslavlja i vrši se molitveni spomen na taj znameniti istorijski događaj.

Običaj je da se pri velikim sabornim hramovima, nakon odslužene Svete Liturgije, sa ikonama u rukama, ide u Litiji kroz grad ili oko samog hrama. Tako ćemo i mi danas, nakon ove Božanstvene Liturgije, to učiniti sa svetim ikonama. U litiji ćemo proći oko našega hrama i sa svim pravoslavnim hrišćanima iz cijele vaseljene u današnji dan uzeti učešća u tom molitvenom godišnjem spomenu nedjelje pravoslavlja“

Svečana Litija je, kako je i najavio otac Slobodan, na kraju Svete Liturgije prošla oko Sabornog hrama Svetog Jovana Vladimira. Djeca i njihovi roditelji sa ikonama svetaca Božijih, svejdočili su danas pobjedi pravoslavlja nad ikonobosrstvom.

Tekst/foto/video: Dejan Vukić