U srijedu, 5. novembra, na praznik Svetog apostola Jakova, na gradskom groblju Gvozden brijeg u Baru, sahranjen je Nikola Nikica Kovačević iz Bara, uzorni hrišćanin barske crkvene zajednice, koju je Gospod sabrao u Sabornom hramu Svetog Jovana Vladimira u Baru.
Opijelo je služio Njegovo preosveštenstvo Episkop dioklijski gospodin Pajsije, uz sasluženje brojnog sveštenstva i sveštenomonaštva Mitropolije crnogorsko-primorske.
Nakon odsluženog opijela Vladika Pajsije se obratio sabranima oko odra blaženog spomena brata Nikole.
Njegovu besjedu prenosimo u cjelosti.
Vladika Pajsije: Ko god je okusio nebesku radost, ne pomišlja da se vrati ovozemaljskom životu
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha, amin!
Ožalošćena porodico našeg dragog brata Nikole, časni oci, prepodobno monaštvo, draga braćo i sestre!
”Čitamo u žitijama Svetih kako su, pošto su pogubili jednog mučenika, njegovo sveto tijelo bacili na nečisto mjesto, da bi ga psi rastrzali. A u tom istom gradu našla se jedna žena udovica, koja je ne bojeći se ni za svoj život, ni za život svoga sina, uzela tijelo ovoga mučenika i časno ga pogrebla. Kasnije ga je prenijela u drugu zemlju i namjerila da sagradi crkvu u njegov spomen i da njegove česne mošti položi u istoj crkvi. Kada je već počela gradnja crkve bilo je došlo vrijeme da njen sin ide u vojsku, a ona je zamolila svoga sina da ne ide dok se hram ne završi. I njen sin je ostao. Taman kada je taj hram bio pri kraju, on se razbolio, vrlo iznenadno i upokojio se. I ova časna žena, ne ljuta na ovoga mučenika, nego u onom očaju ljudskom, u tuzi ljudskoj, koja je svakom čovjeku prirodna i svojstvena, ona se pomolila mučeniku i kazala: da je mnoga dobra ona njemu učinila učinila, pa joj je sada malo i nejasno zbog čega se to baš njoj desilo, da ono jedino dijete, sin jedinac kojeg je imala i koji je bio njen jedini oslonac i nada u ovome životu, da i njega izgubi. I kaže se da ju je nakon toga uhvatio lak san i javio joj se ovaj sveti mučenik. I kaže: „O dobra ženo, za sve dobro koje si ti meni učinila, ja sam molio Boga našega da tvoj sin bude primljen u Njegovu vojsku i da Njemu neprestano služi. I kada je on to izrekao i sam sin se njoj javio i rekao da vidjeći ono blaženstvo nebesko, ne želi ni da se vrati na zemlju.”
”Sa istom vjerom i istim ubjeđenjem, ja mislim i da bi brat naš Nikola odgovorio. Mnogi su rastuženi njegovim odlaskom i njegovim upokojenjem, ali svi mi vjerujemo da ga je Bog udostojio onoga vječnog života koji se ne može porediti sa ovim ovdje na zemlji, i da ko god je vidio, ko god je okusio taj nebeski život i nebesku radost, ni najmanje ne pomišlja da se vrati u ovozemaljski život.”
”Zbog toga mi molimo Boga i vjerujemo da će Bog dušu njegovu sa pravednima da uvrsti, sa svima svetima iz roda našega. I kao što je odlučio da ga baš pozove sa najsvetijeg mjesta ove zemlje, iz Svetog grada u kojem je On i sam stradao i kuda je on sam hodio.”
”U ime našeg mitropolita, Njegovog visokopreosveštenstva gospodina Joanikija, želim porodici da izrazim riječi saučešća, kao i u svoje lično ime. Neka je pokoj duši dragom bratu našem Nikoli i neka mu je vječan pomen u vjekove vjekova, amin.”
Otac Rafailo: Svi se ponosimo što smo poznavali Nikolu
Potom se sabranima obratio iguman manastira Podmaine, otac Rafailo.
”Evo, braćo i sestre, i u ovom danu, velika mogućnost da se i sami primaknemo smrti, koja je svakako i pred svakim od nas. Jedan od dana koji su pred nama biće i naš dan i naše srijetanje sa onom tajnom sa kojom se Nikola sreo u gradu, u kome se ta tajna smrti i razotkrila i sila njena uništila – vrlo moćnim i konkretnim dejstvom Gospoda i Boga i Spasa našega Isusa Hrista. Jedinorodnog Sina Božijeg, koji je radi našega spasenja od smrti, sišao i primio ljudsku prirodu i božanski moćno od vlasti smrti otrgao, tako što je i sam okusio od nje. Da je mi, kada dođe trenutak da je po zakonu na ovaj način okusimo, da ne okusimo njenu gorčinu, nego gle tajne, gle dara, da okusimo sladost istinskog života.”
”Kako reče naš vladika Pajsije da oni koji okuse od te tajne još za života i još dok je dah u nosu, prodišu tim budućim vijekom i novim načinom postojanja, i dubokog i širokog, nebeski visokog disanja, oni se ne obrću ka vremenom i prolaznom.”
”Naš brat Nikola je svakako, sudeći po mnogo čemu, iako je dobar dio njegove ličnosti, ostao pokriven velom tajne, što je, jako dobro. Svi smo ga znali, neko iz ovog, neko iz onog ugla, neko bliže, neko površnije. U svakom slučaju vjerujem da je dobar dio njegove ličnosti ostao pokriven tajnom, da je kako kaže Sveti apostol bio sakriven njegov život, onaj najdublji u Hristu i gore na nebesima, gdje se Gospod vaznio poslije Svoje smrti i Vaskrsenja, proputivši svima nama da možemo nebeski da živimo, sluteći tu punoću još u vremenu, a živeći unutar prostora Crkve, u kojem nam se otvara Carstvo Nebesko, a onda, po smrti, da se vinemo u ta nebesa koja nam je Sin Božiji otvorio i darovao.”
”I zaista, na njemu se moglo vidjeti — u onim uglovima njegovog mističnog osmjeha, vrlo tajanstvenog. Ja ga iskreno nisam poznavao ranije. Naši susreti su apsolutno bili liturgijskog i karaktera i dinamike, ali imao je nešto tajanstveno, neobjašnjivo na licu. Taj jedan osmjeh koji je postojan, čak i u nekim provjerama Bogom dopuštenim, ne jednostavnim, nije se izgubio, nego još više produbio i sve nas je zario njime. Duboko vjerujem da ga svi imamo u pamćenju srca tako nasmijanog.”
”Ono što mi je jedno lično svjedočenje koje želim da podijelim sa vama je jedan događaj, a vezan za donošenje odluke njegove ćerke Tamare da krene za Hristom – utvrđenim monaškim putem. I do tada ga nisam poznavao, ni vidio, ni čuo. Tamara tih dana treba da saopšti porodici svoju odluku, ali nismo znali kakva će reakcija biti na nju, posebno na ovim našim prostorima, znate, to nije uvijek ni rado ni lako prihvaćeno i često sve to prate i određene neprijatne reakcije. Međutim, kada je Tamara saopštila porodici svoju odluku, Nikola i cijela porodica, oni su to vrlo mirno prihvatili, dajući na prvu blagoslov srca.”
”Kao što je Sveti apostol Jakov, jerusalimski episkop, koga, ne slučajno, danas proslavljamo i koji, duboko vjerujemo prima njegovu dušu kao prvi episkop jerusalimski da ga uvede u onaj gornji Jerusalim, kao što je on uzeo Gospoda Sina Djeve na svoj udio, kao Sin Josifa obručnika, tako je i naš Nikola dao svoje čedo Hristu, dajući puni blagoslov. I on i njegova supruga i Tamarina sestra i brat. Oni su ušli, vjerujem, u jednu dublju zajednicu sa Hristom, dajući blagoslov njihovom čadu, da pripada Hristu i da mu se posveti potpuno.”
”Vjerujem da je tu primio veliki blagoslov, koji mu je kasnije otvorio i dubine srca i uključio ga u ona čudesna strujanja sa njegovom bratijom iz Odigitrije, Majke Božije, koja ga je vodila sveštenim putevima, obilazeći svetinje, kako naše pomjesne Crkve, tako i šire. Sve je to vozglavljeno poklonjenjem Svetome gradu i upokojenjem u njemu. Svi znamo da je to nemalo znamenje i veliki blagoslov i svi se nekako tajno ponosimo što smo ga poznavali i milo nam je da je tako skončao vremeni život, a tiho i duboko vjerujemo da je već započeo da živi, da diše sa još širim osmjehom gledajući još bliže i bliže Lice koje sija besmrtnom svetlošću i kojega je još ovde obasjavalo, radovalo i krijepilo. Bogu našem Hristu Vaskrslome sa Ocem i Duhom neka je čast i poklonjenje, a bratu našem Nikoli vječan spomen, a daj Bože do susreta na dan opšteg vaskrsenja da i mi zajedno sa njim nasmijani pjevamo blagodarstvene himne u nebeskom Carstvu kome neće biti kraja.”
Nemanja Kovačević: Najsrećniji je bio kada je pohodio Kosovo i Metohiju
U ime porodice sabranima se obratio Nikolin sin Nemanja.
”Stigao je moj tata. Stigao je iz Svete zemlje, sa puta vječnosti. ’Još da vidim Jerusalim i mogu da umrem‘, govorio je pred put. I evo ga danas, iz mjesta gdje se molitve uzdižu pravo u nebo.”
”Preosvećeni Vladiko Pajsije, uvaženo sveštenstvo i monaštvo, dragi prijatelji, rodbino, kumovi i svi koji ste došli da se oprostite od moga oca Nikole, hvala vam što ste tu da ga zagrlimo srcem i ispratimo ljubavlju, baš u tu vječnost kojoj je život posvetio.”
”Okupili smo se danas zbog njega, zbog čovjeka koji je volio tiho, pomagao nesebično i živio tako da ostavi trag u svakome. Neće, tata, ovo što imam da kažem biti dugo, jer ljubav koju si nam pružio govori više od hiljadu izgovorenih riječi. Tvoja dobra djela govore za tebe bolje nego što ću ja ikada moći.”
”Naš Nikola je rođen u Rogoznici, u Hrvatskoj, 1. avgusta 1958. godine, u porodici Kovačević, od oca Tome i majke Vojne. Uz sestru Nelu odrastao je u domu gdje su poštenje, rad i ljubav prema bližnjima bili temelj njihovog odrastanja. Iako je samo prvih mjesec dana života proveo u Rogoznici, gdje je njegov otac služio mornaricu, to mjesto nikada nije prestalo biti dio njega. Tamo je provodio raspuste, ljetnje dane i prve radosti djetinjstva, i te uspomene su ga grijale kroz cijeli život.”
”U Baru je odrastao, započeo svoje prve košarkaške korake i otvorio put ljubavi prema sportu koja ga je pratila čitav život. Stupio je u bračnu zajednicu sa Tanjom, iz koje se rodilo troje djece: moje sestre Dobrila i Tamara i ja. Zajedno su gradili život pun ljubavi, poštovanja i zajedništva. Bio je stub naše porodice, kapetan našeg broda. Cijeli život je ostao u Baru, jer kome je trebala bolja luka? Bio je tvrdi Baranin mekog srca, a ove ulice su ga poznavale – njegov korak, pozdrav i zagrljaj.”
”A najsrećniji je bio kada je pohodio svetu, srpsku zemlju – Kosovo i Metohiju. I vjerujemo da je baš tu otkrio kako se zadobija Carstvo Nebesko.”
”Odani i požrtvovani suprug, uzoran sin, brižni brat, pažljiv ujak, tetak i stric, čestiti kum, predan kolega, talentovani košarkaš, vjeran prijatelj, topli komšija, dječji heroj, strastveni navijač i čuvar barskih tribina, najbolji tata, čovjek častan i plemenit, velikog srca i čiste duše.”
”Nećemo se mi danas oprostiti od te dječije radosti koja nas je sve opčinjavala, i od smjeha koji je spajao generacije. Ti si tu i bićeš tu. E, moj tata, imao si se rašta i roditi. Ako se ikada udostojimo da dođemo tamo gdje si ti sada, ti nam samo reci ono tvoje prepoznatljivo ”ššš” da ti odma poletimo u zagrljaj. Vječna ti slava i hvala. Hristos Vaskrse!”
”U ime porodice Kovačević se svima zahvaljujem što ste sa nama ovdje i što ste sa nama bili tu svih ovih dana. Jer svako od vas predstavlja jedan dio njegove dobrote, jedan trenutak, jednu priču koju nam je ostavio. ”
Tekst: Olivera Balaban
Foto/video: Dejan Vukić
