U četvrtoj nedjelji Velikog posta, Sredoposnoj, koja je posvećena Svetom Jovanu Lestvičniku služena je Sveta liturgija u Hramu Svetog Jovana Vladimira. Svetom službom načalstvovao je starješina hrama protojerej-stavrofor Slobodan Zeković, uz sasluženje protojereja Ljubomira Jovanovića i Mladena Tomovića. Za pjevnicom je odgovarao hor „Sveti Jovan Vladimir“ kojim rukovodi profesorica Maja Basarab.

Otac Slobodan se nakon pročitanih začala iz Svetog Jevanđelja po Marku i Mateju obratio vjernom narodu.

Na početku svoje besjede otac Slobodan rekao je da smo sada na polovini Časnog posta i da polako, zajedno sa Gospodom, koji nam se obraća kroz ovo Sveto Jevanđelje, polazimo put Jerusalima, gde će Gospod radi našega spasenja pretrpjeti i poniženje, i stradanje, raspeće, smrt i pogrebenje, a onda slavno vaskrsnuti iz groba.

„Svojom smrću, svojim vaskrsenjem poraziti smrt i svakome čovjeku koji u Njega vjeruje i u Njega se nada, otvoriti put u vaskrsenje iz mrtvih i život vječni. I vaskrsenje Hristovo jeste bila i ostala centralna tema propovijedi Crkve Hristove. Mi smo djeca vaskrsenja. Vjerujemo u vaskrsenje i u život vječni. Tu vjeru svakoga dana ispovijedamo, čekamo drugi Hristov dolazak i opšte vaskrsenje mrtvih koje je Gospod je obećao.“

Zatim se otac Slobodan osvrnuo na temu prvog začala iz Svetog Jevanđelja koje je danas čitano i u kome se govori kako je jedan čovjek doveo svoje dijete koje bješe opsjednuto nečistim duhom učenicima Hristovim i ovi ne mogahu istjerati demona iz njega. A kada pitahu Gospoda zašto ne mogu, jer im je On dao tu silu da mogu da istjeruju demone, Gospod im odgovara da je to zbog nevjerja njihovog. I da se taj nečisti demonski rod ne može drugačije istjerati do molitvom i postom.

Molitvom, kaže otac Slobodan, koja je ispunjena tvrdom i nepokolebljivom vjerom u Gospoda koga prizivamo u pomoć. I u silu Božiju, jer sila Božija je ta koja čini čuda, koja izgoni demone. Dakle, nisu imali vjere. Isto tako potreban je i vrlinski život, a jedna od najljepših vrlina uz molitvu, jeste svakako post i uzdržanje.

„I onda Gospod iscjeljuje ovog nesretnog dječaka. Ali prije toga i vjeru njegovog oca ispituje. Pa pita oca: Da li ti vjeruješ da ja to mogu činiti? Sve je moguće onome koji vjeruje.“ A ovaj otac ispovijeda svoju slabost, svoje malovjere i kaže: Vjerujem Gospode! Pomozi mome nevjerju.“ I onda, nakon te ispovijeđene vjere, iako to Gospodu nije trebalo, jer je On silom riječi svoje božanske sazdao čitavi svet, svu tvorevinu, a kamoli da ne može jednog bijednog demona istjerati, On iz tog nesretnog dječaka izgoni demona.

Time nam Gospod daje pouku. Da bi se izborili sa nečistom silom demonskom, sa svim onim što nas od Gospoda udaljava, što nas prlja, što unižava naše dostojanstvo ljudsko, da bi se izborili sa grijehom, sa palom prirodom našom, sa palim čovjekom u nama samima, da je potreban vrlinski život. Potrebna je vjera iskrena i čista, potrebna je molitva, potreban je post i sve druge jevanđelske vrline o kojima nam Gospod govori i u drugom odlomku Jevanđelskom, kada govori onu besjedu na gori i blaženstva, a to su nove zapovijesti. Znači da budemo smireni duhom, da budemo krotki, da budemo pravdoljubivi, da budemo milostivi, da njegujemo čistotu srca svoga, da mir tvorimo, da budemo mirotvorci, da budemo trpeljivi i da podnosimo sva stradanja trpeljivo i sa vjerom. To su nove zapovijesti koje nam je Gospod dao ili blaženstva kako ih zovemo. Jer će blaženi biti po riječi Gospodnjoj oni koji budu tvorili ove Gospodnje zapovijesti.

Divne pouke za nas koje nam danas Gospod daje kroz ova dva divna jevanćelska zapisa. Da se trudimo da budemo otvorenoga uma i otvorenoga srca. Da riječ Gospodnju i primimo i čujemo je, ali da damo sve od sebe da po njoj i živimo, da bismo se i mi udostojili da nas Gospod prizna i prihvati kao svoje, i da mi budemo nasljednici blaženstva koje je Gospod obećao onima koji njegove zapovijesti drže i tvore.”

Na kraju svog pastirskog slova prota Slobo dotakao se i velikog Božijeg ugodnika koga naša Crkva pravoslavna u četvrtoj nedelji Velikog posta praznuje Svetog Jovana Lestvičnika.

„Velikog učitelja vrlinskog života, učitelja pokajanja, velikog podvižnika, koji je živio krajem VI i u prvoj polovini VII vijeka. Podvižnik sa Sinajske gore, koji je na Sinajsku goru, u kojoj su se kroz vijekove podvizavali monasi, došao u svojoj 16. godini i ostao do svoje 80. godine. Živio je na Sinajskoj gori kao podvižnik i asketa. Sveti Jovan zapisao je mnoga poučna djela koja su do danas sačuvana. Najpoznatije od tih njegovih pisanih djela jeste „Lestvica“ u kojoj on opisuje vrline, vrlinski život, kao lestvice kojima se sa zemlje penjemo ka nebu, ka Carstvu nebeskome. To je bila i ostala jedna od najčitanijih hrišćanskih knjiga do današnjega dana.“

Tekst/foto/video: Dejan Vukić