U 25. nedelju po duhovima Svetu Liturgiju u Sabornom hramu Svetog Jovana Vladimira služio je protojerej Mladen Tomović uz sasluženje protojereja-stavrofora Slobodana Zekovića i protojereja Ljubomira Jovanovića.

Priču iz Jevanđelja o milostivom samarjaninu i onoj čuvenoj rečenici „Ko je moj bližnji?“ u svojoj besjedi tumačio je protojerej Mladen Tomović. Vidimo kroz ovu priču, kaže otac Mladen, da je neki čovjek zapao među razbojnike kada je išao od Jersalima do Jerihona i da su ga oni pretukli i ostavili na putu polumrtvog. I onda vidimo da je tu prolazio neki sveštenik koji se nije okrenuo na njega, pa onda i Levit koji je učinio isto, a onda na kraju i Samarjanin koji mu je zavio rane i prenio ga do gostionice, gdje ga je ostavio da se o njegovom trošku za ovog čovjeka brinu.

Sveti oci tumače ovu priču, kaže prota Mladen, na način, da sveštenik predstavlja Mojsijev zakon, da Levit predstavlja proroke, a da ovaj Samarjanin dobri, koji je prišao i pomogao tom čovjeku, predstavlja samog Gospoda.

„Samarijani su bili ljudi koji su živjeli na tlu današnjeg Izraela, ali koje Jevreji nisu voljeli, jer su se oni klanjali nekim drugim „“bogovima“ i nisu poštovali Mojsijev zakon. I zato su ih Jevreji smatrali nečistima. A i sami Samarijani nisu voljali Jevreje. Gospod kroz ovu priču hoće da nam poruči, da mi ne treba da gledamo jedni na druge kroz to koje smo nacije, kako se zovemo, kakve smo boje koža ili već šta drugo, nego da u ljudima gledamo ono dobro, da u ljudima gledamo lik Božiji i da se prema ljudima ophodimo sa ljubavlju. To je ono što Gospod od nas traži. Da svakog čovjeka gledamo da privolimo za pravdu Božiju, za vjeru i da mu pomognemo kada možemo da mu pomognemo. Prije svega, trebamo da imamo razumijevanje za čovjeka i da se Bogu molimo za njega, a onda ako još možemo i da mu nešto fizički pomognemo, a imamo tu mogućnost, onda i to treba da uradimo.

Ono što nam Gospod poručuje jeste da mi treba da ljubimo, ne samo one svoje bližnje i one koje su nama najbliži, nego i neprijatelje svoje treba da volimo i neprijatelje svoje treba da blagosiljamo. To je ono što Gospod od nas očekuje. Da se molimo za neprijatelje svoje. Zašto? Da bi Gospod i njih prosvijetlio i da bi njihova srca omekšao, da ne idu tim zlim putem i da nemaju te zle misli i zla djela prema nama. Znamo kroz istoriju da su mnogi hrišćani za vjeru Hristovu mučenički postradali upravo od ljudi koji su ogrezli u grjehu. Od ljudi koji nisu voljeli Hrista, koji su mrzjeli Hrista. I ti su ljudi gonili i učenike Njegove i sledbenike Njegove. Ali sami sledbenici Hristovi, sveti mučenici, počev od svetih apostola, pa redom do današnjega dana, svi oni molili su se uvijek za svoje neprijatelje istim onim riječima kako se i Gospod molio na Krstu: „Oče, oprosti im, jer ne znaju šta čine.“

Po svemu treba da se ugledamo na Hrista, na Majku Njegovu i na sve svete iz roda našega i iz roda hrišćanskoga. I zato uvijek trebamo da imamo na umu da je svaki čovjek stvorenje Božije i da je svaki čovjek sazdan po liku Božijem i da ne smijemo mi hrišćani nikoga da mrzimo i da ne trebamo da imamo srdžbu u srcu svome prema bratu svome. „

Na kraju se otac Mladen osvrnuo i na Božićni post.

„Ovo su dani, slava Bogu, posta. Počeo nam je Božićni post. Da bude svima srećan početak posta, da ga u miru i ljubavi, u bratskoj slozi otpostimo, da se Bogu molimo, da jedni drugima oprostimo sagriješenja i da tako izmireni i u ljubavi zagrljeni dočekamo ako Bog da i rođenje Hristovo.“

Tekst/foto/video: Dejan Vukić