Otac Slobodan Zeković namjesnik barski i starješina hrama Svetog Jovana Vladimira načalstvovao je Svetom liturgijom koja je u barskom sabornom hramu služena u 25. nedelju po Duhovima. Sasluživali su mu protojereji Ljubomir Jovanović i Mladen Tomović. Na Liturgijske vozglase odgovarao je  hor „Sveti Jovan Vladimir“.

U luturgijskoj besjedi na temu današnjeg odlomka iz Svetog Jevanđelja o milostivom samarjaninu otac Slobodan kaže da je „Gospod htio da posrami gordost i sujetu jevrejsku i da pokaže da je On došao da spašava sve zemaljske narode i da je Gospod, tvorac svih nas, po ljubavi svojoj došao i postao jedan od nas da bi spasao sve. I Jevreje, i Samarijane, i Jeline, i Rimljane, i Srbe, i Bugare, i Grke, i sve narode ovoga svijeta. A opet, naglašava otac Slobodan, ima i jedno dublje tumačenje ovog Svetog Jevanđelja. Da ovaj ranjeni čovjek na putu između Jerusalima i Jerihona jeste u suštini čitav rod ljudski i svako od nas. A te teške rane i uboje koje ovaj čovjek zadobi, jesu rane od grijehova naših, od strasti naših, koje svi mi na sebi nosimo. Milostivi Samarjanin jeste Gospod koji je došao da te naše rane iscijeli i da spase svakoga čovjeka.

Ulje i vino kojima on zaliva rane ovog ranjenog čovjeka jesu blagodatni darovi Duha Svetoga, koje Gospod bogato izliva na sve nas. Vino jeste simvol Njegove prečiste krvi za svakoga od nas izlivene. Ova gostionica u koju Samarjanin odvodi ovog ranjenog čovjeka simvolizuje Crkvu Hristovu u kojoj svi mi tražimo sebi lijeka i spasenja. Ovo što će Samarjanin u ovoj priči doći da plati sve što se potroši ovome gostioničaru, jeste drugi Hristov dolazak kada će Gospod svakome čovjeku od postanja svjeta pa do toga poslednjega dana dati pravedno platu po svojim djelima, kako je ko zaslužio.

Divna pouka Gospodnja koja nas uči da bližnji naš jeste svaki čovjek. Svaki čovjek je sazdan kao ikona Božija i u svakome čovjeku treba da sagledavamo taj lik Gospodnji po kome smo svi mi sazdani.

Bez obzira što su nama, to je prirodno, bliski oni sa kojima smo u krvnom srodstvu, u duhovnom srodstvu, sa kojima dijelimo istu vjeru (oni su nam svakako bliski i najbliži našem srcu) mi ne smijemo u tim okvirima da ostanemo, nego da shvatimo da svaki čovjek jeste naš bližnji, da svaki čovjek jeste ikona Božija. Tu nauku Gospodnju da prihvatimo i da se trudimo, onako kako Gospod pouči i ovoga zakonika, da po njoj i živimo. Neka bi nam Gospod bio na pomoći da zaista tako i činimo i da se na taj način svi spasavamo.“

Zatim se otac Slobodan osvrnuo i na dva velika Svetitelja iz roda našega koje Srpska Pravoslavna Crkva proslavlja u današnji dan, a to su sveti car Uroš i prepodobni Joanikije Devički.

„Prvi koji je kao mladić naslijedio svog rano preminulog oca, silnoga cara Dušana, ali nije mogao da se snađe u tim zemaljskim poslovima  i nije uspio da sačuva moćno i veliko carstvo svoga oca, ali je svojom nezlobivošću, svojom krotošću, trpljenjem, svojom vjerom zadobio Carstvo Nebesko. U njemu je prosijala svjetlost Božija i eno njegove svete i čudotvorne mošti u manastiru Jazak na Fruškoj gori do danas proslavljaju Gospoda i projavljaju silu i slavu Božiju.

I drugi prepodobni Joanikije Devički, veliki čudotvorac, veliki podvižnik, čije svete mošti počivaju u drevnom manastiru Deviču. Prošle su mnoge vojske, mnogi ratovi, manastir bivao pustušen, razaran, ali sveti Joanikije je izmolio od Gospoda svaki put da iz pepela vaskrsne Devička svetinja. Tako je bilo i u poslednjem ratu, manastir je bio zapaljen, oskrnavljen, polomnjena je bila i grobna ploča nad moštima svetoga Joanikija, ali nije prošlo mnogo vremena, iz pepela je opet vaskrsla ta drevna svetinja. I tamo su sestre monahinje na čelu sa jednom velikom i hrabrom podvižnicom Mati Anastasijom obnovile tu svetinju i dan danas u neprijateljskom okruženju Devička svetinja poje i projavljuje silu i slavu Božiju.

Na takve primjere, i na primjer naših svetitelja cara Uroša, njegove vjere, ljubavi, trpeljivosti, na primjeru podvižništva svetoga Joanikija Devičkoga i na primjeru hrabrosti i istrajnosti naših sestara iz manastira Deviča mati Anastasije i njenoga sestrinstva, ali i svih drugih naših sunarodnika koji opstaju na svojim ognjištima i u svojim svetinjama širom Kosova i Metohije, da si mi ugledamo. I da sa primjerom njihove vjere, njihovoga trpljenja i mi idemo kroz život, znajući šta je naš krajnji cilj ka kome stremimo, a to je Carstvo Nebesko i neprestano likovanje i naslađivanje gledanjem lica i svjetlosti Božije.“

Tekst/foto/video: Dejan Vukić