U Nedelju 17. po Duhivima, a u danu kada naša Sveta Saborna i Apostolska Crkva Pravoslavna proslavlja praznik Vozdviženje časnog Krsta, Svetu Liturgiju u barsko sabornom hramu služio je protojerej-stavrofor Slobodan Zeković. Sasluživali su mu protojerej Ljubomir Jovanović i protojerej Mladen Tomović.

U besjedi koju je izgovorio nakon pročitanog začala iz Svetog Jevanđelja, otac Slobodan govorio je o dva istorijska događaja pronalaska Časnog krsta i njegovom postavljanju u hram Hristovog Vaskrsenja u Jerusalimu koji je, nakon prvog pronalaska, podigao Sveti car Konstantin.

Prvi je pronalazak Častnoga krsta bio je u vrijeme ravnoapostolnog cara Konstantina i njegove majke Svete Carice Jelene.

„Sveta Jelena imala je veliku ljubav ka Bogu i veliku revnost i trudila se da sva mjesta kojima je Gospod hodio, ona mjesta o kojima čitamo u Svetom Evanđelju, budu trajno obilježena onako kako to dolikuje svetim hramovima, svetim oltarima, pa je ona podigla sa svojim sinom mnoge znamenite svetinje širom Svete zemlje, onuda kuda je Gospod svojim božanskim stopama hodio. A pošto nije bila poznata sudbina Častnog krsta na kome je Gospod radi spasenja našega postradao, ona se trudila da i tu svetinju pronađe i da ona bude dostupna vjernima radi poklonjenja i cjelivanja. I Gospod je ispunio tu njenu dobru želju, pa je od nekih starih judeja saznala da se najvjerovatnije ova svetinja nalazi na mjestu gde je Gospod i postradao, a na kojom mjestu su rimljani podigli mnogobožački hram posvećen veneri. I ona je naredila da se taj hram razori i da se kopa duboko u zemlju. I posle velikoga truda, pronađena su tri krsta, upravo ova tri krsta o kojima smo i sada slušali iz Svetog Jevanđelja. Krst na kome je bio razapet Gospod i Spasitelj naš, i ona druga dva krsta, sa lijeve i desne strane, na kojima su bili razapeti razbojnici. I pošto se nije moglo znati koji je od ta tri krsta, krst Gospodnji, tadašnji patrijar Jerusalimski, dao je da se na jednog mrtvaca, koga su nosili da sahrane, polažu ti krstovi. Kada su prva dva bila položena, nije se ništa desilo, a kada je položen treći krst, mrtvac je oživio. I po tome su poznali da je upravo to krst Gospodnji. A onda su ga opet položili i na neke bolesnike, koji su od dodira ove svetinje bili u trenutku iscjeljeni. I tada je sa velikom čašću, sa strahom i trepetom, patrijar Jerusalimski Makarije visoko uzdigao krst Gospodnji i njime blagoslovio okupljeni narod i cijelu Vaseljenu. I od tada se sa velikom pobožnoćću, sa velikom ljubavlju, ta svetinja čuvala u Jerusalimu, tu na mjestu stradanja Gospodnjeg, na Golgoti, na mjestu Gospodnjeg pogrebenja. Carica Jelena i njen sin Car Konstantin podigli su veličanstveni hram Hristovoga Vaskrsenja, koji je sačuvan do danas, pod čijim kupolama se nalazi i Golgota, mjesto stradanja i raspeća, ali isto tako i grob Gospodnji, gdje svake godine milioni ljudi dolaze da se poklone Časnome krstu i živonosnom grobu Gospodnjem. Mjesto na kome svake godine uoči Vaskrsenja Hristovoga silazi blagodatni oganj. Kao još jedno svjedočanstvo Hristovoga Vaskrsenja, blagodatni oganj, pun topline i svjetlosti, koji nas podsjeća na onu svjetlost koja je zablistala iz Hristovoga groba, kada su tu došle žene mironosice i Apostoli, kada su im se u toj svjetlosti i anđeli Boži javili i objavili tu najradosniju vjest o Hristovom Vaskrsenju.“

Drugi istorijski događaj, nastavlja otac Slobodan, vezan za ovaj praznik jeste povratak Časnog krsta u Jerusalim nakon pustošenja Jerusalima od strane Persijanaca pod vđstvom cara Hozroja, koji je pljačkajući Jerusalim, i ovu svetinju odnio sa sobom. Vizantijski car Iraklije, pobijedivši Persijance, ovu svjetnju sa velikom čašću vraća u Jerusalim u hram Vaskrsenja Hristovog.

„Iako mi iz ljubavi i strahopoštovanja prema svetinji Časnog krsta i prema žrtvi Spasitelja našega, ovaj dan postimo, on je opet svečani i praznični dan. Iznosi se Časni i životvorni krst na sredinu hrama. Tu će stajati cijelu sedmicu, i mi ćemo se njemu sa ljubavlju poklanjati i uzimati blagoslov.

Kada stojimo pred svetinjom Časnog krsta, mi uvijek sagledavamo tajnu ljubavi Božije prema čovjeku. Tajnu ljubavi, koja je Boga svela na zemlju, i iz te ljubavi Gospod je sebe dobrovoljno unizio. Jedinorodni Sin Božiji ovaplotio se preko presvete Djeve Bogorodice i postao čovjek. U svemu nama podoban, osim u grijehu, da bi nas grijehom otpale od te zajednice sa Bogom, opet u nju vratio, i da bi u toj zajednici obitavali za svu vječnost. Krst, koji je do Hristovoga stradanja bio simvol sramote i poruge, jer su Rimljani samo one najokorelije razbojnike i neprijatelje svoje u znak poniženja razapinjali na krstove, od trenutka žrtve i stradanja Gospoda i Spasitelja našega, taj nekada znak sramote i poniženja, postao je znak pobjede, znak vječnoga života, simvol slave i vaskrsenja, simvol od koga trepte demoni i od njega bježe, a koji, vjerujućim ljudima daje snagu i utjehu. Kada stojimo pred časnim i životvornim krstom, mi sagledavamo tu tajnu ljubavi Božije, a znamenje Častnog krsta uvijek nas iznova podsjeća i na one najveće zapovijesti Božije. Vertikala Časnog krsta na zapovijest o ljubavi prema Bogu, a njegova horizontala na zapovijest o ljubavi nas jednih prema drugima. Zato u ovaj sveti dan sa ljubavlju se klanjamo Častnom krstu, a cijela pravoslavna vaseljena pjeva ovu divnu pjesmu, koju smo i mi malo čas otpjevali. „Krstu Tvome klanjamo se Hriste i sveto Vaskrsenje Tvoje slavimo.“

Na kraju Svete Liturgije prinjeti su slavski darovi u Slavu Božiju i spomen Vozdviženja Časnog i životvornog krsta Gospodnjeg.

Tekst/foto/video: Dejan Vukić