Praznik Prenosa moštiju Svetog Aleksandra Nevskog liturgijski je proslavljen u kripti Sabornog hrama Svetog Jovana Vladimira. Ovaj oltar u kripti, podignut u slavu Božiju, posvećen je upravo Svetom Aleksandru Nevskom. Svetom Liturgijom načalstvovao je jeromonah Agatangel (Budišin) profesor u minskoj duhovnoj seminariji u Bjelorusiji. Sasluživali su mu protojerej-stavrofor Slobodan Zeković, protojerej-stavrofor Radoman Mijajilović, protojerej Jovan Plamenac, protojerej Ljubomir Jovanović, protojerej Aleksandar Orlandić, protojerej Jevgenij Maslov iz Kijeva i đakon Cvjetko Perić.

Pozdravivši prisutni narod i oce saslužitelje i poželjevši srećan praznik i slavu kripte hrama Svetog Jovana Vladimira, otac Agatangel započeo je svoju besjedu opisom života Svetog Aleksandra Nevskog. Ovaj Sveti knez koji je živio u 13 vijeku u vremenu kada na njegovu zemlju sa jedne strane prijete švedi, a sa druge mongoli koji hoće da mu uzmu teritioriju, on , kaže otac Agatangel, stoji između izbora, koga da pobijedi, a koga da zamoli da mu pomogne.

„Naša logika čovečija rekla bi da su to to katolici. Oni su hrišćani sa zapada. Hajde da njih pitamo da nam pomognu da pobijedimo Mongole koji dolaze sa istoka. Ali vidimo iz istorije Svete Rusije, da Aleksandar Nevski brani svoju zemlju od katolika, od zapadnih hrišćana. Pobjeđuje ih na rijeci Nevi, po kojoj posle dobija naziv Aleksandar Nevski. I onda ide da napravi dogovor sa Mongolima, jer su u Svetoj Rusiji čuli da je nedavno zapad hrišćanski došao u Carigrad da ga oslobodi od muslimana, ali ga nije oslobodio, nego ga razorio, uništio, izagnao pravoslavne i pokušao da uspostavi svoju vlast, ne samo svjetovnu, nego i duhovnu.

Aleksandar Nevski, videći postupke hrišćana zapada, da oni licemjerno dolaze ka pravoslavnima, želeći da im pomognu, a u stvari želeći da ih podčine sebi, on brani svoju zemlju od hrišćana katolika. Onih koji bi trebalo da budu naša braća i da nam pomažu. I ide podčinjava se Mongolima, njima plaća porez koji traže, i oni ne diraju pravoslavne, koji mogu da se mole i da žive mirno.

Jako je važno u životu da uvijek imamo molitvu koju uznosimo Gospodu, moleći Boga da nas uvijek urazum u raznim situacijama u našem životu, jer biva teško opredijeliti se šta izabrati. Izabrati to što nama izgleda blisko i rođeno, ili možda izabrati to što je daleko od nas i nije nam tako blisko, nije nam tako prijatno biti sa time. Ali Gospod umudri čovjeka i da mu misao dobru, da može da izabere šta je bolje za njegovo spasenje i za njegov život u ovome svijetu, da bi nasledio Carstvo Božije.

Aleksandar Nevski, svetac Ruske crkve, daleko od nas, nije živeo ovdje, nije bio ovdje, nije ništa uradio za ovu zemlju gdje mi živimo, a mi imamo crkvu njegovu. I to je znak te premudrosti Božije, da svi mi koji smo u Crkvi, znamo i osjetimo da nema pravoslavnog Srbina, ili nema pravoslavnog Rusa, ili nema pravoslavnog Grka, nego ima jedan pravoslavni narod na cijelome svijetu. I to je važno da imamo u umu i srcima svojim, jer Sveti Aleksandar Nevski stoji pred prestolom Božijim zajedno sa Svetim Jovanom Vladimirom i drugim kneževima pravoslavnoga svijeta, kao što naši svetitelji prislužuju Gospodu u Carstvu Nebeskome ne gledajući gdje su oni služili, u Srbiji, Rusiji, Grčkoj, u Africi, u Americi, ili bilo gdje u svijetu.

Na današnji dan, na žalost, imamo veliku podjelu u pravoslavnom svijetu. Vidimo da Crkve naše nemaju liturgijsko opštenje, nemaju živi razgovor jedna sa drugom. Jer đavo tako dejstvuje. Kao i uvijek u istoriji svijeta, želi da nas podijeli na raznim osnovama, da smo mi jedne pravoslavne crkve, a oni su druge, da smo mi u pravu, a oni da nisu u pravu, i počinje podjela koja dejstvuje kroz gordost našu. I važno je da se mi molimo svetima, praznujući praznik Svetog Aleksandra Nevskog. Da se molimo i njemu i našim kneževima, i drugim svetim ljudima. Da Gospod da razum da možemo da stanemo, da se zaustavimo kada se dijelimo među sobom, da se skupimo pravoslavni, da smo uvijek zajedno, jer đavo kad nas podijeli, onda i upravlja nama kako hoće. Gospod da nam daruje da imamo taj osjećaj u umu i u srcu svome, da smo mi jedno tijelo Hristovo. Svako ko je kršten u pravoslavnoj crkvi, svako od nas ko je u hramu, da osjeća da smo mi jedno u Gospodu, ne gledajući na naš pol ili naciju, na naš uzrast ili na to čeme se mi bavimo ili ko smo i šta smo dostigli u ovome životu, nego da smo jedno u Hristu i da imamo tu molitvu jedinstva, da bude Crkva jedno, kao što su Otac i Sin jedno, i kao što je Otac u Sinu, i Sin u Ocu, i Duhu Svetom. Tako da i mi, proslavljajući svete koji možda nisu naši bliski rođaci ili se nisu rodili tu gdje mi živimo, osjećamo da smo mi jedno u Gospodu i da smo jedni sa drugima ovdje u ovom životu. I onda, kada pređemo u Carstvo Nebesko, radovaćemo se svakom čovjeku koga vidimo.

Da nam premudrost Božija uvijek daje da imamo to jedinstvo Crkve tijela Hristovog, da smo uvijek jedno u Duhu Svetome i da smo uvijek na pravilnom putu kojim nas Gospodom upućuje, blagodareći njegovom Svetom Duhu u našim zajedničkim molitvama.“ rekao je na kraju otac Agatangel

Na kraju Svete Službe osveštani su slavski darovi koje je u u svoje ime i u ime svoje porodice, a u Slavu Božiju i čast Svetog Aleksandra Nevskog, prinjeo protojerej Aleksandar Orlandić.

Zatim se otac Slobodan zahvalio svim prisutnima, posebno ocu Agatangelu i ocu Jevgeniju.

Otac Jevgenij Maslov, kako je naglasio otac Slobodan, sveštenik je mučeničke Ukrajinske Pravoslavne Crkve koja je u naše dane na raspeću.

„Ona na prvom mjestu strada od rata koji tamo traje od 2014 godine, a pored toga ova Crkva je i godinama gonjena od bezbožničkog ukrajinskog režima. Mnogi su hramovi oteti i mnogi su hramovi oskrnavljeni, mnogi sveštenici i arhijereji su po zatvorima i po sudovima. Da im Gospod podari trpljenja, vjere, snage, da ovo žestoko gonjenje izdrže, jer znamo da je Crkva posle svakog gonjenja izlazila još snažnija, jača i brojnija. Tako će biti i ovog puta. Jeste veliko stradanje i veliko raspeće, ali je još veća sila vaskrsenja koja nas iznova obnavlja i podiže.“

Zajedničarenje je nastavnjeno u gostoprimnici hrama.

Tekst/foto/video: Dejan Vukić