U nedelju 10. po Duhovima služena je Sveta liturgija u Sabornom hramu Svetog Jovana Vladimira u Baru kojom je načalstvovao jeromonah Agatangel (Budišin), profesor na Bogoslovskom fakultetu u Minsku (Bjelorusija). Sasluživali su mu protojerej-stavrofor Slobodan Zeković i protojerej Ljubomir Jovanović, a za pjevnicom su odgovarali Vasilije Uskoković i Nikola Zeković uz pratnju hora „Sveti Jovan Vladimir“ kojim rukovodi profesesorica Maja Basarab.

Otac Agatangel se nakon pročitanog začala iz Svetog jevanđelja obratio vjernom narodu. Nema čovjeka u ovome svijetu, kaže otac Agatangel, koji ne vjeruje da postoji svijet duhovni, svijet nevidljivi očima našim. Po njegovim riječima neko možda i govori da je nevjeran, ali se isto boji sila nevidljivih, zato što osjeća srcem svojim da nismo mi sami ovdje u ovome svijetu, da nismo samo mi ljudi ovdje, nego da ima još neka sila koja se ne vidi očima našim.

„I nažalost, najčešće ljudi misle da ta sila, svijet nevidljivih duhova upravlja ovim svijetom, i najčešće misle da je to sila zla. Jer znamo, zajedno sa vama, da je Gospod sazdao vidljivi i nevidljivi svijet. I prvo su sazdane nevidljive sile nebeske: anđeli, arhanđeli i svi duhovi nebeski. Ali Satana, upadajući u gordost, otpao je od sila nebeskih, i pao je, kako kaže Jevanđelje, u ovaj svijet. I nažalost, ta zloba njegova se bori protiv svega što je djelo Božije. Protiv svega što je dobro i što je u ovome svijetu. I važno je da uvijek imamo na svome umu i u srcu svome, i da se toga sjećamo, i da to znamo, da sile nebeske dejstvuju u ovome svijetu i dejstvuju u životu našem“, besjedio je otac Agatangel.

Podsjetio je da kako Gospod šalje anđele svoje da blagovijeste Carstvo Božije, da pomažu ljudima na putu spasenja, tako, nažalost, i Satana šalje demone svoje da iskušavaju čovjeka, da on pada što može više u grijeh, da ode što dalje od Boga. Ukazujući na to da je najveća pobjeda đavola, kako kažu Sveti oci, da ubijedi čovjeka da on ne postoji, istakao je da, nažalost često, ljudi neke događaje i loše stvari koji se događaju u njihovom životu, pripisuju sudbini ili nečem drugom, ne vjerujući da đavo može da ih iskušava i da se bori sa njima.

„I danas vidimo u Jevanđelju, da čovjek koji je doveo sina svoga, govori Gospodu da je sin njegov mjesečar. On nalazi razlog bolesti sina svoga u mjesecu. U zvijezdi koja ide oko zemlje, koja je saputnik zemlje u kamenu. On tu vidi uzrok bolesti sina svoga. Ali Gospod govori da nije u uzrok u mjesecu, nego u tome što ga demon drži, što je on đavoiman. I vidimo kad Gospod priziva toga čovjeka da priđe, toga momka, njega đavo odmah napada i baca ga, simulirajući  bolest padavice. I on pada i bije se o zemlju, i Gospod izgoni demone“, podsjetio je jeromonah Agatangel.

Nažalost, taj čovjek, otac toga sina, kada je došao da se iscjeli njegov sin, nije vidio odmah Gospoda, jer je taj događaj bio za vrijeme Preobraženja Gospodnjeg. Gospod se podigao na goru Tavor sa svoja tri učenika, i učenici koji su ostali u podnožje gore, nisu mogli iscijeliti toga čovjeka. I kad se Gospod vraća, otac koji je doveo sina, obličava učenike i čak i samoga Gospoda, govoreći: „Ja sam došao da tvoji učenici iscijele moga sina, a oni nisu mogli to uraditi.“ I čujemo strašne riječi Gospoda: „Dokle ću bita s vama, rode nevjerni i pokvareni“:

„Teške su to riječi. Ali na žalost, kada imamo čistotu u domu svome, i neko dođe prljav, sa prljavom obućom ili odjećom, i uđe u dom naš, i nama je neprijatno što ostaje blato, ostaje prljavština, i u mislima svojim kažemo, zašto si došao takav? Tako i Gospod, koji je čistota ovoga svijeta, koji je svjetlost od svjetlosti, koji je tvorio čudesa mnoga, životom svojim i riječima svojim, pokazivao put  u Carstvo nebesko, govori ove riječi. Jer je i  njemu teško bilo da se nalazi blizu te prljavštine duhovne, koja je u ovome svijetu. Ali Gospod odmah posle toga govori ovome čovjeku: Vjeruješ li ti da ja mogu da ga iscjelim? I u drugom začalu, koje piše Apostol Luka, taj čovjek odgovara: Vjerujem Gospode, pomozi mome nevjerju.

I svako od nas, svaki dan može da kaže ove riječi, zato što je vjera naša jaka kada nam je sve dobro u životu. Ali kad počnu iskušenja, kad počne ispitavanje naše vjere, ispitavanje naše ljubavi, našega trpljenja, često i vjera naša poklekne. Često i mi posumnjamo da li je Bog  tu pored nas, da li On iscjeljuje nas od bolesti naših, da li On prisustvuje u životu našem. I mi treba svaki dan, kao i otac ovoga sina, da govorimo vjerujem Gospode, ali pomozi mome nevjerju. Jer je često vjera naša dar od roditelja naših, to je dar Božiji koji mi dobijemo kada se rodimo, nas vaspitavaju u vjeri pravoslavnoj. Mi se nalazimo u pravoslavnoj sredini, okružavaju nas pravoslavni ljudi, hrišćani, i lako je vjerovati kada je sloboda vjere. A čim počnu neka gonjenja ili neka iskušenja, onda se vidi kakva je vjera naša.“

Mnogi sveti oci kažu da, slava Bogu, kada vjeru dobijamo kroz trpljenje i smirenje, kroz podvig života našega, kada se mi utvrđujemo u vjeri, ne samo zato što je ona dar Božiji kroz roditelje naše ili srodnike naše, neo kada srce naše bude provedeno kroz oganj vjere, kroz oganj naših ispitanja, iskušenja i kada smo utvrđeni u vjeri i kada smo svim srcem preživjeli našu vjeru, onda ona, kako je naglasio, neće pokleknuti kada nastupe iskušenja ili ispitanja ili neka djela koja Gospod popusti da nas lukavi iskušava. I važno je da smo u podvigu, jer Gospod kaže u Jevanđelju da se ovaj rod izgoni postom i molitvom.

„Post i molitva, to je podvig naš, to je život naš, kojim mi svoje srce priučavamo da osjetimo Boga u životu našem“, poručio je otac Agatangel i dodao:

„I duhovni život, koji treba da ima svako od nas, treba da prođe kroz ispitanja, iskušenja, kroz borbu, da bismo se utvrdili u ljubavi Božijoj, da bismo se utvrdili u vjeri Božijoj i da bismo smjelo mogli ispovijedati Boga svaki dan i svaki čas svoga života, ne gledajući pred kime se nalazimo i kakva je situacija oko nas. Da bismo mogli mnoge privesti ka Gospodu.“

Podsjetivši da slavimo mučenika Andreja Stratilata i družinu njegovu, otac je kazao da treba da čitamo žitija Svetih, a ako čitamo žitije Svetog Andreja Stratilata, Andreja vojnika, vidimo da je on svojim životom, svojim primjerom, za dosta kratko vrijeme uspio da privede ka Hristu više od 2.500 vojnika koji su bili sa njim.

„Nije to jedan čovjek ili dva čovjeka ili deset ljudi. 2.500 ljudi se krstilo sa njim i cijela četa vojnika je dobrovoljno dala svoj život za Hrista i postradala. I krv njihova je osvetila zemlju na koju su postradali. Tu je čak i izvor vode potekao, na to mjesto gde su bili ubijeni, koji je iscjelivao mnoge bolesti. Zato je važno da smo jaki u vjeri našoj i da znamo da đavo dejstvuje u životu ovoga svijeta, ali da se ne bojimo njega, jer ako smo Hristovi, ništa nije strašno. Jer znamo, da đavo čak i u svinje ne može da uđe, ako mu Gospod ne dopusti. Ali nažalost, čovjek biva gori nekad od svinje i zato ga đavo obuzme.

Da je vjera naša jaka. Da smo uvijek u molitvi i u podvigu i da se ne bojimo kad imamo ispitanja i iskušenja, kada je naša vjera u ispitanju ovoga svijeta, zato što utvrđujući se polako u vjeri našoj mi nećemo ostaviti Hrista i nećemo ostaviti život naš duhovni i nikakva sila ovoga svijeta neće nam ništa moću činiti.

Da Gospoda da da uvijek imamo u srcu i u umu našem vjeru u Gospoda i da uvijek govorimo da Gospod pomogne našem nevjerju, našem iskušenju u vjeri, da nas Gospod utvrdi da bismo mogli biti primjer mnogim ljudima koji su oko nas, da bismo zajedno svi išli u Carstvo nebesko“, zaključio je jeromonah Agatangel (Budišin).

Tekst/foto/video: Dejan Vukić