Manastir Svetog proroka Ilije na brdu Volujica kod Bara danas, 2. avgusta – na Ilindan, u devetu nedjelju po Duhovdanu proslavio je hramovnu slavu. Tim povodom Svetu liturgiju, sa sveštenstvom i vjernim narodom, služio je Njegovo preosveštenstvo Episkop buenosajreski i južno-centralnoamerički i administrator Mitropolije zagrebačko-ljubljanske g. Kirilo.

Arhipastirskom poukom vjernom narodu, sabranom na Svetoj službi Božjoj na brdu Volujica, obratio se Episkop čestitajući praznik, a današnjim svečarima slavu – Ilindan.

Vladika je podsjetio na vrijeme, 9. vijek pre Hrista, u kojem je živio prorok Ilija, koga je Gospod poslao na službu da posvjedoči koji je to istiniti Bog, nakon što je Jezavelja, koju je izrailjski car Ahav oženio bojeći se Asirije, a koja je donijela kult lažnog boga Vala u izrailjski narod, počela da progoni istinite proroke Božije, koji su se poklanjali istinitom Bogu Avramovom, Isakovom, Jakovljevom. Sveti Ilija, pošto nije mogao da svojim riječima ubijedi cara Ahava da ne ide putem pogibije, po blagoslovu Božijem, kažnjava izrailjski narod sušom tri i po godine.

„Bog im na taj način pokazuje: Evo, kad vam je Val bog, neka vam on da kišu i neka vam da hranu i vodu. I narod pati, ali Ilija je neumoljiv u tome, jer njegovo ime znači Gospod je Bog i njegova misija znači da treba da posvjedoči istinitog Boga, i on za to žrtvuje čak i svoj život. On je u strogoj askezi, živi u pustinji, oblači se u kamilju kožu, nešto slično kao Jovan Krstitelj kasnije – te dvije ličnosti se faktički izjednačavaju po sili Duha koju su imali. Dakle, on sam sebe ne žali, a onda ne žali ni druge ljude koji stradaju, jer zna da je važnije da se ostane u istini, poklonjenju istinitom Bogu, nego bilo kakva zadovoljstva ovoga svijeta ili bilo kakav komfor“, podsjetio je Vladika Kirilo.

Međutim, Gospod sluša svoga slugu, ali ga na neki način umilostivljava jer naređuje gavranu da mu donosi hranu. Time je htio da pokaže Iliji da treba uvijek sklanjati srce i ka milosrđu, ali Ilija je bio neumoljiv. Kasnije, poslije godinu dana koje je proveo u pustinji kod jednoga izvora, kad je i on presušio, Sveti prorok odlazi, i na taj način ga Gospod opet sklanja na milosrđe prema ljudima, kod udovice u Sareptu Sidonsku, gdje ga ona hrani, opet čudom Božijim, jer tamo ulje i brašno nisu nestali sve dok je Ilija bio kod nje dvije godine.

„U to vrijeme razboli se njen sin i umre, i Ilija tako, na neki način se spori s Bogom: Zašto si uzeo sina ove udovice? On je imao takvu, da kažemo, smjelost pred Bogom da se spori s Njim, da Ga nagovori, i Bog vraća život tome djetetu. I kroz to Iliji usađuje u srce tu ljubav prema čovjeku. Dakle, On nije samo onaj koji obličava, koji kažnjava, nego je i onaj koji spasava. U tome se projavljuje istinita priroda i duh Svetog Ilije, duh Božiji koji želi samo dobro čovjeku, ali najprije vječno dobro. Jer obično se nekad neka zemaljska, naša dobra suprotstavljaju vječnom dobru. Dakle, treba uvijek imati taj korektiv u smislu da nam je cilj prije svega Carstvo nebesko i spasenje, a sve ovo ostalo je privremeno. Niko nije protiv udobnoga života, ali ne treba staranje za tijelo pretvarati u pohote, kako kaže Sveti apostol Pavle“, besjedio je Preosvećeni Episkop Kirilo.

U nastavku je podsjetio na druga mnoga čudesa i događaje koje je učinio i prorekao Sveti Ilija koji je, kako je kazao, duboko ukorijenjen u religioznoj tradiciji svoga naroda. Nije prihvatio lažne, tuđe bogove, jer jedan je Bog istiniti bio Avramov, Isakov i Jakovljev; okolo su živjeli narodi koji su se klanjali drugim bogovima, djelima ruku svojih u suštini.

„Dakle, mnogo je važno ukorijenjenost u religioznoj i istorijskoj tradiciji svoga naroda. Ne može neko da kaže u Crnoj Gori da je vjeran ako ne poštuje Svetog Vasilija i Svetog Petra Cetinjskog, je li? To se zna! I Svetog Savu. Dakle, ako nije ukorijenjen duboko u istoriji religioznoj svoga naroda, koja je opet ugrađena u jednu širu sliku pravoslavnih naroda, ne može takav čovjek da se predstavlja kao prorok ili sveštenik u Izrailju, odnosno u našem narodu u ovom slučaju.“

Pojašnjavajući momenat kada je Ilija prizvao ime Božije, kada se spustio oganj s neba i spalio žrtvu, i vodu u rovu popio, kada je narod shvatio da je Ilija zaista istiniti prorok, Vladika je kazao da je to isti onaj oganj koji se spušta na Veliku subotu u Jerusalimu, koji u početku ne prži, može se čovjek i umivati njim, ali kasnije on poprima karakteristike običnog ognja:

„To je ta blagodat Duha Svetoga, jer se Ilija klanjao Bogu koji će se kasnije, u Novom zavjetu, otkriti kao Sveta Trojica. On je i u Starom zavjetu to nagovještavao, ali nije bila još uvijek jasna slika u 9. vijeku prije Hrista. Tek pojavom Sina Božijega će se otkriti još više nama Bog i shvatićemo kako On živi u sebi i kako On izgleda, i slikaćemo Njegove ikone koje i danas poštujemo i slavimo.“

Nakon što se Ilija razračunao sa svim tim lažnim prorocima i pobjedonosno izašao iz tog obračuna, prizvao je kišu, koja je pala obilno na Izrailj, posle tog događaja. Ali to je samo parcijalna pobjeda, jer se ovdje radi o jednom lokalnom događaju – žrtva Ilijina je ipak lokalni događaj, a tek će žrtva Hristova biti globalni događaj, globalna žrtva za svakog čovjeka:

„To je mnogo važno da da shvatimo… Ilijino revnovanje i Ilijino kasnije uznošenje na nebo u ognjenoj kočiji, koji nije okusio smrt, ima značenje za njegovu ličnost. A domostroj spasenja Hristovoga, vaskrsenje Njegovo, vaznesenje na nebo ima značenje za sve ličnosti ljudske koji se spasavaju. Dakle, On nas je sve u sebi primio i izabrao.“

Na kraju Njegovo preosveštenstvo Episkop buenosajreski i južno-centralnoamerički i administrator Mitropolije zagrebačko-ljubljanske g. Kirilo je kazao da je Sveti Ilija, po mnogim Svetim ocima, začetnik unutrašnjeg služenja, svepredanosti Bogu:

„Gospod kroz razne ličnosti naglašava razne djelove našega crkvenog života i uzrastanja, znači sve je važno u Crkvi. Ali ono treba da bude integralno, ne smijemo se zadržati samo na običajima, na tom spoljnjem služenju. To je važno, sveto, ali moramo ići dalje i to nam pokazuje Ilijina borba sa lažim bogovima. Dakle, nije dovoljno samo spoljno služenje, moramo se truditi da se izmjerimo. Moraš da se promijeniš, da se izbaviš od tame u sebi, da odbaciš zle misli, zle želje – to je borba, to ne može bez posta, molitve, a naročito bez Svetih Božiji tajni, bez tajne krštenja, miropomazanja, sjedinjenja sa Tijelom i Krvlju Gospodnjom. Eto, to nas uči Sveti Ilija i Sveti Mojsije, oni zajedno stoje oko Hrista, i jedno i drugo i treće je bitno i nezamenljivo našem duhovnom životu, uzrastanju, tom preobražaju sve tvari, u tom duhovnom rađanju bez kojeg niko neće ući u Carstvo nebesko.“

Nakon što su osveštani slavski darovi i prelomljen kolač, protojerej-stavrofor Slobodan Zeković, arhijerejski namjesnik barski, zablagodario je dragom Vladici Kirilu na ljubavi koju pokazuje prema ovoj svetoj obitelji.  Čestitajući slavu sestrama koje se ovdje podvizavaju, Marti i Mariji, kazao jer da su one prava duhovna čada Svetoga Ilije i poželio da im Gospod podari tu revnost koju su imali do sad, „da je umnože i da još revnosnije ovoj svetoj obitelji posluže, sve u slavu Božiju, a na spasenje njihovo i naše“.

Ovogodišnji kumovi slave su Veselin Vanja Drašković sa porodicom i porodica pokojnog Nikole Nikice Kovačevića, a dio slavskog kolača za kumstvo sledeće godine, ispred grupe inženjera iz Bara, preuzeo je Nikola Smolović.

Tekst: Vesna Dević

Foto/video: Dejan Vukić