Uistinu je pravi užitak vidjeti crkvu okićenu prekrasnom okolinom, na cijelom prostoru udahnut je pečat prirode, a mnoštvo zelenila stvara poseban doživljaj
Radovi na uređenju Crkve Svetog Ilije na Volujici, na 154 metara nadmorske visine, kao i njenog dvorišta, započeti još 2013. godine, i dalje traju. Prva faza je, na zadovoljstvo svih vjernika, dijelom završena, i uistinu je pravi užitak vidjeti crkvu okićenu prekrasnom okolinom. Razno cvijeće, stabla maslina, voća i povrća, kokoške, pčele, bazen sa ribom, satkano je u dvorištu oko crkve. Na cijelom prostoru udahnut je pečat prirode, a mnoštvo zelenila stvara poseban doživljaj. Cijeli kompleks crkve povezan je sa makadamskim putem, koji zahtijeva asfaltiranje, ali se do crkve ipak može doći. Sa platoa se pruža prekrasan pogled na Bar i Hram Svetog Jovana Vladimira. Crkva je sama po sebi lijepa. Izgrađen je i stan za monahinje, a gradi se gostoprimnica za okupljanja vjernika.
Jedan od vjernika, Milo Dragović, kaže da ljudi grade crkvu, a crkva ljude izgrađuje. Kako kaže, bila je njegova ideja i obnavljanje ove crkve, ali i postavljanje crkve na Rumiji.
– U Hilandar na Svetu Goru sam pošao 2005. godine. Jedno veče dok sam bio tamo sanjam da je potrebno napraviti crkvu na Rumiji. Kad sam se vratio tražio sam blagoslov od mitropolita Amfilohija, koji mi kaže „daj Bože i to nebesko čudo da se desi“, a eto i desilo se, hvala Bogu. Naš dragi blaženopočivši mitropolit Amfilohije je na Crkvu Svete Trojice gledao kao na vrlo važnu crkvu u pravoslavlju. Nakon toga tražio sam blagoslov od mitroplita da se ispod Rumije sagradi prvo konak, a potom Manastir Svetog Sergeja Radonješkog – kaže Dragović, naglašavajući da je prilikom prolaska dijelom Volujice primijetio ostatke stare oronule crkve još 2013. godine.
– Došao sam do crkve i u njoj zatekao deset teladi i deset krava ispod čempresa u dvorištu. Rekao sam sebi da je to veliki grijeh. Došla je i moja supruga, i zatvorili smo ulaze u crkvu da stoka više ne ulazi. Te godine Mijo Radonjić i ja odlučimo da krenemo obnavljati crkvu, što je bilo dosta naporno, jer je trebalo iznijeti materijal sa puta na leđima. Ipak, nakon dvije godine rada, crkva je obnovljena, i to učešćem građana svih vjeroispovijesti, a 2015. godine je osveštao mitropolit Amfilohije. Kasnije je Ruskinja Margarite ikonopisala hram. Danas su tu dvije monahinje, dva naša anđela, koje održavaju prostor, često dolaze i sveštenici i služe se i liturgije. Ovdje su sve izgradili vjernici, božje sluge, kojima je stalo do svoje vjere i Crkve – kaže Dragović, ne zaboravljajući da podsjeti da je 18. jula prošle godine od mitropolita Amfilohija dobio orden Svetog Petra Cetinjskog.
Dvije rođene sestre monahinje
U kompleksu crkve, nakon što je napravljen stan za monahinje, iz konaka u Mikulićima došle su dvije monahinje, dvije rođene sestre Antusa (40) i Jovana (43), rodom iz Rusije. Kako kažu, od samog dolaska iz Rusije oduševljene su pravoslavnim životom u Crnoj Gori.
– Nama je blaženopočivši mitropolit Amfilohije dozvolio da ovdje živimo. Prvo smo bile u Mikulićima. Nas dvije smo rođene sestre, i dugo smo u manastirima. Zadovoljne smo puno boravkom ovdje, ima jako dobrih ljudi koji pomažu, koji vole crkvu i ovaj prostor. Dolaze nam stalno Milo Dragović i njegova žena Dara. Oni su nam kao otac i majka koji su ostali u Rusiji. Svako jutro u šest sati čitamo molitvu, tako isto i naveče, a tokom dana radimo koliko možemo na placu oko crkve, ali i dočekujemo puno vjernika koji su ovdje svakodnevno – kažu monahinje.
Autor: Dragan Stojanović
Foto: Dejan Vukić
Izvor: Dan
