Svetom Liturgijom koja je služena u Nedelju 16. po Duhovima – po Vozdviženju, proslvljena je deveta godišnjica osvećenja Sabornog hrama Svetog Jovana Vladimira. Arhijerejsku Liturgiju služio je preosvećeni Episkop dioklijski g. Pajsije sa sveštenstvom.

Vladika Pajsije u svojoj besjedi govoreći o začalu iz Apostola (poslanice Svetog Apostola Pavla Galatima i druge poslanice Korinćanima) koje se čitalo na današnji praznik, kaže da ova čuvena teologija Svetog aposola Pavla, u kojoj i kojom on uči i malo i veliko, i judeje i jeline, da onaj zakon koji je bio predat od Boga izabranom Božijem narodu jeste svet, ali da on ne može spasiti čovjeka.

„I on služi jedino da čovjek spozna koliko se udaljio od Boga, koliko je sagriješio, koliko se otuđio od onoga Božijeg puta. I zato on upućuje na Onog jedinog Spasitelja i jedinoga koji može da spase, a to je sam Gospod Isus Hristos koji je iz toga razloga i primio na sebe ljudsku prirodu, tijelo ovo naše u koje i mi sami hodimo.

I zato on svoju teologiju završava novim zakonom, govoreći: „Ne živim više ja, nego živi Hristos u meni.“ Međutim, to nije ta vjera koja spasava. Ona nije bezdjelatna. Nasuprot, ona mora biti djelatna vjera i vjera koja rađa plodove.“

I to nam potvrđuje, nastavlja vladika Pajsije, i ova jevanđelska priča o talantima, gdje Gospod u prenesenom smislu govori o svima nama. Jer je svako od nas po moći našoj i onoliko kolko smo mogli da primimo, dobio talanat od Boga.

„I oni koji su taj talanat čuvali i umnožavali, i njime bili na korist svojoj braći, oni nasledđuju Carstvo Nebesko. A svi oni lenjivci koji su ovaj talanat zakopali i nisu umnožili, ostaju van Carstva Nebeskoga.

Kada bi bile tačne ove riječi poslednjeg sluge, koji kaže da je gospodar, onaj koji mu je dao talanat, tvrd čovjek i žanje tamo gdje nije sijao i vije tamo gde se nije trudio, onda bi ova priča potpurno drugačije glasila. Jer sam gospodar daje svakome na dar, dakle sije sjeme, a onda opet sve ono što su ljudi umnožili, kako se u priči kaže, on ne uzima za sebe, nego svakome onome koji je umnožio svoje talante, njemu ih i ostavlja. Naravno, time pokazujući da on ama baš nikakve koristi nema od toga, nego da sve čini radi našega spasenja i radi našega dobra.

I zbog toga sve nas ova priča podsjeća da treba da umnožavamo svoje talante, da svoje darove umnožavamo, da se trudimo koliko god nam to naše sile i snage dozvoljavaju. Jer to je smisao ovoga života, to je smisao ovoga postojanja ovdje na zemlji i cijelog života našega. I pored toga što treba da uložimo najveći mogući trud, ipak treba kao i svi sveti oci i oni Božiji ugodnici, ne da želimo da budemo prvi u raju i prvi u carstvu Nebeskom, nego kao nedostojne sluge da se udostojimo i onog ćoška i kraja raja. I to da smo sluge, to nas obavezuje da treba da činimo ono što Bog od nas traži, to jest da sebe pripremimo, da se On useli u nas, I da on kroz nas djela. Ali nismo mi samo sluge, nego smo i sinovi Božiji, a to opet ne znači da treba manje da se trudimo, baš naprotiv, to nas obavezuje i to nas stavlja u poziciju u kojoj imamo mnogo više odgovornosti i mnogo će se više od nas tražiti.“

Po završetku Svete Liturgije Vladika Pajsije kazao je da danas imamo dvostruku radost. Prostavljamo devetu godišnjicu osvećenja hrama Svetog Jovana Vladimira, i prostavljamo dolazak Svete ikone Bogorodice Trojručice u grad Bar i u ovaj sveti hram. Poželio je dobrodošlicu našoj braći iz Hilandarske carske lavre ocu Siluanu i ocu Nektariju koji su došli u ime Igumana Arhimandrita Metodija i bratstva Hilandarske obitelji u pratnji ikone Trojručice.

Zatim je porodici Šćepanović, Draganu i Veri i njihovoj djeci, Vladika Pajsije, blagoslovom mitropolita crnogorsko-primorskog gospodina Joannikija, uručio orden Svetog Petra Drugog Lovćanskog Tajnovidca prvog stepena, za hrišćansku ljubav i dobra djela koja čine u slavu Božiju, naročito za darivanje vjernog prepisa ikone Presvete Bogorodice Trojručice hramu Svetog Jovana Vladimira u Baru.

Željeli bismo, naglašava vladika Pajsije, da svako ko prilaže Crkvi, prilaže Bogu.

„Episkopi i sveštenici kao pastiri svoga naroda, niti mogu da nadoknade onima koji prilažu, niti im ta čast pripada. To pripada Bogu, da svakome nadoknadi i svakoga da nagradi prema njegovom trudu i prema raspoloženju srca njegovog.“

Zatim se otac Slobodan, namjesnik barski i starješina Sabornog hrama Svetog Jovana Vladimira, u ime sveštenstva i vjernog naroda ovog hrama i grada Bara, zahvalio porodici Šćepanović poželjevši da im Gospod stostruko uzvrati i Majka Božija da im podari dobroga zdravlja i svakoga napredka. U ime barskog hrama i svih onih koji se u njega sabiraju, prota Slobodan je porodici Šćepanović na poklon uručio ikonu Presvete Bogorodice koja će krasiti i blagosiljati njihov dom. Zatim se zahvalio ocu Siluanu i ocu Nektariju, koji su po blagoslovu igumana hilandarskog arhimandrita Metodija dopratili ikonu Presvete Bogorodice Trojručice u naš Saborni hram.

„Želimo da im se najtoplije zahvalimo, da nas uvijek imaju u svojim molitvama, a kao uspomenu na njihov borovak ovdje u našem gradu i u Sabornom hramu, njima dajemo na poklon ovu ikonu Svetoga Jovana Vladimira.“

U ime porodice Šćepanović prisutnom narodu obratila se doktorka Vera koja je kazala da je čast njihova što im je Gospod dao mogućnost da učestvuju u darivanju ove ikone. Ona je naglasila da je Majka Božija izabrala grad Bar i ovaj hram, ovaj narod, ove divne sveštenike, i našeg divnog Vladiku i Mitropolita Joannikija.

„Ali vjerujte, Majka Božija nas je dovela i u Bar i u ovaj hram, zato što je ovaj hram, prvo velelepan,a onda i izmoljen. Svakodnevno se služe Liturgije. Otac Svobodan Zeković sa sveštenstvom, to radi zaista kao Službu Božiju. Iz punog srca, vrlo marljivo, vrlo pažljivo, a i brojnost naroda, i to koliko nas sve više i više ima, govori o tome.“

Na kraju je otac Slobodan pozvao sve prisutne u gostoprimnicu našeg hrama, gdje je pripremljeno slavovsko posluženje, da nastavimo da se družimo i da slavimo ime Božije, da se radujemo današnjem danu i prazniku.

Tekst/foto/video: Dejan Vukić