U prepunom hramu Svetog Jovana Vladimira, u Nedelju 6. po Duhovima, a na praznik Svetih apostola Petra i Pavla – Petrovdan, Svetu Liturgiju služio je protojerej Ljubomir Jovanović. Sasluživali su mu protojerej-stavrofor Slobodan Zeković, protojerej Mladen Tomović i đakon Cvjetko Perić. Na liturgijske vozglase odgovaro je hor „Sveti Jovan Vladimir“

Pozdravljajući prisutne vjernike i čestitajući im srećan i blagosloven današnji praznik Svetih prvovrhovnih apostola Petra i Pavla, učitelja Vaseljene, otac Slobodan poželio je svima na zdravlje, na utjehu i na radost ovaj post koji smo postili, da svima bude na ukrepljenje, na prosvećenje i osvećenje duša i tijela naših.

„Ovaj post smo postili sjećajući se posta Svetih apostola, koji su nakon silaska Duha Svetoga, a prije nego što su pošli po svemu svijetu da propovijedaju Jevanđelje Hristovo, sebe dodatno pripremili postom. Tako da ovaj svršeni post koji smo ispostili ovih dana uvijek počinje od Nedelje Svih Svetih, one prve nedelje po Silasku Duha Svetoga na apostole i traje sve do praznika Svetih apostola Petra i Pavla.“

Čuli smo malo prije u Svetom Jevanđelju, kaže otac Slobodan, kako je Gospod jednom prilikom upitao svoje učenike šta vele ljudi ko je Sin Čovječiji? Pa mu oni kažu, da jedni govore da je Jovan Krstitelj, drugi da je Isajija, opet drugi da je Jeremija ili neki drugi od proroka. A onda ih On pita: „Šta vi kažete, ko sam ja?“ I onda Petar ispovija da je on Hristos, Sin Boga živoga. I kaže mu Gospod: „Blažen si Simone, sine Jonin, jer tjelo i krv to ti ne otkriše“ Dakle, nastavlja otac Slobodan, to nije nauka i mudrost ovoga svijeta, nego je to apostolu Petru dato od Boga.

„Prosvjetljen Duhom Svetim, Petar je ovako ispovjedio učitelja i Gospoda svoga, kao Sina Božijega. I kaže mu Gospod: „A i ja tebi kažem da si ti Petar, i na tome kamenu sazidaću Crkvu svoju, i vrata pakla neće je nadvladati.“  Dakle, ne na Petru kao pojedincu, nego na ovoj vjeri koju je Petar ispovjedio, da Hristos jeste Sin Božiji, i na tome, dakle, tvrdom kamenu vjere, Gospod je sazidao Crkvu svoju. I tu su se, na žalost, latini prevarili, shvativši to samo na taj način, da je to Gospod rekao Petru kao pojedincu, pa su onda oni čitavo učenje iz toga izveli o Petru, kao Hristovom, nekom zamjeniku, koji je to kasnije prenio na Rimskog papu. Tu se grdno varaju, jer da je tako Gospod mislio, zar bi mogao da se osloni na Petra koji je bio kolebljiv u vjeri, koji se čak u onim trenucima Hristovoga stradanja Njega odrekao tri puta i izgubio dostojanstvo apostola. I kako ga je povratio? Tako što se iskreno i gorko pokajao.

I time, dakle, kroz pokajanje, Gospod ga je vratio u red apostola i vratio mu ono dostojanstvo koje je izgubio zbog svoga straha i svoga malovjerja. Dakle, ne na takvom Petru, nego na onoj vjeri koju je on ispovjedio i koju je kasnije, obukavši se u silu sa visine, u silu Duha Svetoga, vatreno propovijedao kuda god je hodio. Na toj vjeri, dakle, u Hrista, kao Spasitelja, kao jedinorodnog Sina Božijeg, jednog od Svete Trojice, na toj vjeri, u Hrista Gospoda, koji je radi nas postao čovjek, koji je radi našega spasenja bio raspet i pogreben, i koji je vaskrsao iz mrtvih, smrt porazio, vaznio se na nebo i koji će opet doći u slavi da sudi živima i mrtvima. Na takvoj vjeri, dakle, Gospod je utvrdio i sazidao Crkvu Svoju.

Kada je Gospod na dan Svete Pedesetnice nizposlao po Svome obećanju na Svoje učenike Duha Svetoga, koga oni primiše u vidu ognjenih jezika, onda su oni do tada kolebljivi i ustrašeni, postali neustrašivi propovjednici Hrista Gospoda Spasitelja i Učitelja svoga. I nauružani silom Duha Svetoga, hrabro su pošli po svemu svijetu, prolazeći kroz mnoge muke i patnje, ali su propovijedali tu radosnu vjest o dolasku Spasitelja, propovijedali blagu vijest o Hristovom Vaskrsenju, o životu vječnom, o tome je da je smrt poražena.“

I ne samo da su tako hrabro propovjedali, nastavlja prota Slobodan, nego su svoju vjeru u Gospoda i Spasitelja Svoga posvjedočili i mučeničkom smrću, jer su svi Sveti apostoli, osim Svetog Jovana Bogoslova, koji se jedini u dubokoj starosti prirodnom smrću upokojio, mučenički postradali.

„I na njihovoj vjeri, na vjeri Svetih apostola, na njihovoj mučeničkoj krvi, na mučeničkoj krvi hiljada i miliona mučenika kroz svu istoriju Crkve Hristove, temelji se naša Crkva. Zato, draga braću i sestre, da budemo i mi vjerni i odani Gospodu našim predanjima svetih apostola, vjeri koju smo naslijedili od Svetih apostola, vjeri koju smo naslijedili od naših Svetih otaca, od Svetog Save pa sve do naših dana, sve do našeg blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija, koji nas je upravo toj i takvoj vjeri učio i u toj vjeri vjaspitavao, i koji je bio divni naslednik cijelim životom svojim i bićem svojim, upravo ove plamene vjere koju su imali i Sveti apostoli.

Sveti apostoli Petar i Pavle veliku su revnost pokazali, veliku vjeru ispovijedili, veliko trpljenje pokazali, i zbog toga su imali veliki ugled u cijeloj Crkvi i među ostalim apostolima. Zato su se, zbog svoje vjere, svoga trpljenja i svoje revnosti, udostojili da ih cijela Crkva naziva prvovrhovnim apostolima. Oni su po mnogo čemu bili različiti među sobom. U najvećoj mjeri Sveti apostoli bili su prosti ljudi, ribari ili neke zanatlije. Malo je bilo među njima učenih, što se tiče ovog svjetskog učenja i školovanja, ali nakon primanja blagodatne sile Duha Svetoga, oni su dobili mudrost Duha Svetoga, pa su njihove riječi imale veliku silu. I mnoge su hiljade i milione ljudi obratili u tu istu vjeru koju su oni propovijedali. I zaista je velika sila Božija pratila Svete apostola na njihovim putevima. Mnoga su znamenja i čudesa činili. Pa čitamo u Djelima Apostolskim, da su ljudi iznosili bolesnike na putu kuda prolaze apostoli, posebno apostol Petar, i da su se trudili da makar samo sjenka Petrova osjeni bolesnika. I oni koji su to uspjeli, ozdravljali su.

Pa čitamo da su se ljudi iscjeljivali tako što su uzimali ubruse koje je koristio apostol Pavle, sa vjerom da će od toga Božijega čoveka, duhonosca, i oni osjetiti blagodat. Takvu su vjeru, takvu revnost imali Sveti apostoli. Apostol Pavle je bio jedan od rijetkih među njima koji je imao i visoko obrazovanje. Bio je plemenita roda, bio je farisej, učio se kod čuvenoga učitelja Gamalila, bio veliki revnitelj vjere i otačkih predanja. I u toj svojoj vjeri i revnosti, u pisma starozavjetna, on je toliko revnovao, da nije u početku ni on prepoznao Hrista kao obećanog spasitelja, pa je bio počeo da goni hrišćane.

Najprije se on zvao Savle. Bio je veliki revnitelj otačkih predanja, pa je išao po svoj Judeji da goni hrišćane, ali Gospod je prepoznao u njemu onoga koji će ga proslavljati, pa mu se na čudesan način javio na putu za Damask, gje se isto tako Savle uputio da tamošnje hrišćane goni. Obasjala ga je velika svjetlost od koje je on oslijepio, i čuo je glas: „Savle, zašto me goniš? Teško ti je protiv vodila praćati se.“ On je pitao: „Gospode, ko si ti? Ja sam Isus, koga ti goniš?“ I tada se desio veliki preobražaj.

Gospod ga je uputio da potraži apostola Ananiju, koji je živio u Damasku, i on ga je krstio. I nakon primljenog krštenja, njemu je to slijepilo nestalo, povratio mu se vid, ali ne samo vid tjelesni, nego i duhovni vid. Primio je i on blagodatnu silu Duha Svetoga. I tada, od nekadašnjega Savla, gonitelja hrišćana, dobili smo velikog apostola naroda, apostola neznabožaca – Pavla. Najvećeg propovijednika Hristovog kroza sva vremena.

Njihov praznik danas sa radošću proslavljamo. I apostola Petra i apostola Pavla. I sjutra je praznik Sabora 12 velikih apostola. Na njihovu vjeru da se ugledamo, po toj vjeri da živimo, po toj vjeri da hodimo, znajući šta je kranji cilj našega života, a to je sticanje blagodati Duha Svetoga i ulazak u Carstvo Nebesko, Carstvo neprolazne vječne radosti i utjehe, Carstvo u kome ćemo uvijek u vječnoj živoj zajednici sa Bogom prebivati, u zajednici i blagoslovima koje je Gospod namjenio svim ljudima od postanja svijeta, onima koji u Njega vjeruju, koji se u Njega nadaju i trude se po zapovijestima Božijim da žive.“ završio je svoju besjedu otac Slobodan.

Tekst/foto/video: Dejan Vukić