Protojerej-stavrofor Vladimir Stupar, redovni profesor na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu „Sveti Vasilije Ostroški u Foči“ i starješina Saborne crkve u Sarajevu, služio je Svetu Liturgiju u Sabornom hramu Svetog Jovana Vladimira, u Nedelju 10. po Duhovima, u danu kada naša Crkva proslavlja Svetog velikomučenika Pantelejmona. Sasluživali su mu protojerej-stavrofor Slobodan Zeković, protojerej Ljubomir Jovanović, protojerej Mladen Tomović i đakon Cvjetko Perić.

U začalu iz Svetog Jevanđelja koje je čitano na današnjoj Svetoj Liturgiji, u kojem Apostol Petar, nakon što je apostolima od Gospoda data moć da istjeruju zle duhove, nemogavši iz mladića da istjeraju demona pita Gospoda: „Zašto ga mi ne mogosmo izgnati?” Gospod im odgovara da je to zbog nevjerovanja njihovog. Otac Vladimir u svojoj besjedi tumačeći ove riječi postavlja krucijalno pitanje „A šta je to živa istinska vjera?“, odgovarajući da je to ona vjera koja vaskrsava unutrašnjeg čovjeka.

„Iako čovjek po svojoj spoljošnosti ispunjava zakon Božiji, držeći se isključivo formalnog zakona, posta i molitve, unutrašnji čovijek se ne mijenja. Tada čovjekova molitva nije istinska molitva i tada čovjekov post nije istinski post. To je molitva jezikom tjelesnim i post tjelesni.

Ali ono što Gospod od nas traži, jeste, da ispunimo onaj zavjet koji smo dali na krštenju, da ćemo od sada ljubiti Hrista, da ćemo pljunuti na satanu, na svako služenje njemu, na svaku gordost njegovu, i na sve anđele njegove, i da ćemo od sada biti novi ljudi, biti presazdani u Hristu. Zato apostol Pavle kaže, i ako mnogo učitelja imate, nemate mnogo otaca, jer ja vas porodih jevanđeljem u Gospodu Isusu Hristu. Tako i mi, draga brači i sestre, rođeni smo za Carstvo Nebesko, rođeni smo za život vječni, rođeni smo i usinovljeni Ocu Nebeskom kroz Gospoda Isusa Hrista i zapečaćeni Duhom Svetim.“

Zato, kaže prota Vladimir, u našoj vjeri nema valja se i ne valja se, ili smije se i ne smije se, napominjući da ne postiji magijskog i mehaničkog odnosa.

Mnogi kažu: „Evo idem u crkvu, Bogu se molim, postim, i ništa se ne mijenja u mom životu. Zašto mi ne krene onako kako želim?“ Ali, čovjek u stvari treba da otkrije jedan dublji smisao, a to je da očisti unutrašnjost svoga srca, svoga bića. Molitva, istinska molitva, biva onda kada prizovemo ime Gospodnje, i svaki koji prizove ime Gospodnje, spasiće se. Ali, ta molitva mora da bude spojena sa čovjekovom željom da očisti svoje srce na taj način što će se kroz ispovjest otkinuti od grjeha. Jer je ispovjest novi zavjet koji ponavljamo, koji smo dali, odnosno stari zavet koji smo dali Gospodu na krštenju. Mnogi od nas su kršteni kao mala djeca, i kumovi su u ime naše rekli i dali zavjet da ćemo živjeti novim životom. Ali mi, kao odrasli, formirani ljudi, trebamo taj zavjet u sebe da obnovimo, a obnavljamo ga svaki put kroz svetu tajnu pokajanja i ispovjesti. Tada se odvezujemo od grijeha, odvezujemo se od satane i kroz suze pokajanja postajemo čisti, kao što smo bili čisti, i kao što svaki put bivamo očišćeni blagodaću Božijom od krštenja, pa kroz sve te tajne u sve dane našega života. Dakle, molitva, da bi bila istinska molitva, ona prolazi kroz nekoliko faza.“

Prva faza je, nastavlja otac Vladimir, kada se borimo i sa Bogom i sami sa sobom, dok je druga faza ili drugi stepen molitve, kada vapijemo Bogu cijelim svojim bićem. Na kraju treća faza jeste ona isihija ili molitveno tihovanje kada nam i sam udisaj vazduha remeti molitvu. Kada i otkucaj srca remeti molitvu u onoj tišini između dva otkucaja srca i dva udisaja, kada mi čujemo Boga.

„Često Boga ne možemo ni da čujemo zbog toga što vičemo: „Gospode pomiluj, Gospode pomiluj, Gospore pomiluj“. Nego kada čujemo Boga, kada On dotakne naše srce, naš um, našu dušu i naše tijelo, tada se iscjeljujemo i tada naša molitva postaje živa molitva, djelatna molitva. Tada to postaje stil našeg života. Tada vjera naša ne biva formalna, nego živa, istinska, koja vaskrsava. Zato, draga braćo i sestre, ne mislimo, da ako ispunimo spoljašni zakon Božiji samo što ćemo doći u crkvu, postiti i moliti se, a naše srce da bude privezano za mnoge slasti i strasti ovoga sveta, da će to donijeti rod molitve i plod duhovnog života.

Zbog toga, ovaj rod se ne izgoni ničim drugim osim postom i molitvom, ali vjerovanje živo, istinsko vjerovanje, jeste obnova zavjeta krštenja kroz Svetu tajnu pokajanja i ispovijesti, kroz odricanje od satane i kroz molitvu koja jeste tihovanje u Bogu. Da čujemo Boga, da čujemo jedni druge, da ljubimo Boga, da ljubimo jedni druge. Zato, draga braću i sestre, molimo se Gospodu ne samo usnama, postimo ne samo tijelom, nego postimo i očima, i ušima, i cijelo unutrašnje biće prosvetljujemo Gospodom, kroz Svete tajne, a naročito kroz sjedinjenje sa Njim u Svetoj tajni pričešća. Tek tada će naša vjera biti živonosna i spasonosna, tek tada će se nama projaviti istinska vjera. A inače, ako budemo formalno hrišćani samo imenom, a sile se Hristove odrekli, onda ćemo čuti oni riječi: „Zbog nevjerovanja vašeg“ i nećemo pobijediti ni jednog demona, nećemo pobijediti ni jednu strast, nećemo pobijediti smrt koja dejstvuje u nama. Ali ako Hrista zavolimo, ako se pokajemo i ako obnovimo u sebe zavjet krštenja, miropomazanja, dolazeći na Svetu Liturgiju, pričešćujući se Gospodom, kajući se za svoja sagrešenja, ispovijedajući se, posteći i molitveno živjeći, tada će naš život da se preobrazi, i unutrašnji čovjek će da se preobrazi i nastaće u nama istinski mir. To je ona isihija ili molitveno tihovanje. Naš vapaj srca, svaki otkucaj, biće slavljenje Gospoda.“

Na kraju svoje besjede otac Vladimir poželio je da nas Gospod sve blagoslovi, i da nam molitvama Svetog velikomučenika Pantelejmona, koga danas proslavljamo, podari istinski život, vjeru živu, naslijeđe vječnog života i Carstvo Nebesko sada i u vjekove vjekova.

Otac Slobodon se na kraju Svete Liturgije zahvalio ocu Vladimiru na molitvma i lijepim porukama, rekavši da je on ovdje uvijek dobrodošao i da se ovdje u Baru i u srpskom Sarajevu u bratskoj ljubavi srijetamo.

Tekst/foto/video: Dejan Vukić