Protojerej Ljubomir Jovanović načalstvovao je Svetom Liturgijom koja je, u Nedelju 18. po Duhovima, a u danu kada naša Crkva proslavlja Prepodobnog Kirijaka Otšelnika – Miholjdan, služena u Sabornom hramu Svetog Jovana Vladimira. Sasluživali su mu protojerej-stavrofor Slobodan Zeković i protojerej Mladen Tomović. Na liturgijske vozglase odgovarao je hor „Sveti Jovan Vladimir“.

Današnje Jevanđelje po Luki, začalo 17. (5,1-11), kako kaže otac Slobodan u svojoj besjedi, opisuje jedan događaj sa početka Hristove propovjedi. Vidjevši dvije lađe koje stoje ukraj jezera i ribare koji bijahu izašli iz njih i ispirahu mreže, Gospod uđe u jednu lađu, koja bijaše Simonova, i zamoli ga da je odmakne malo od obale. I sjede i poučavaše narod iz lađe.

„A kada je završio svoju besjedu, Gospod koji svojim svevidećim okom vidi svu tvorevinu i svakoga čovjeka i koji zna svaku sakrivenu misao našega srca, svakako je vidio i veliki trud koji su ovi ribari cijele noći uložili, pokušavajući da ulove ribu, jer su od toga zanata živjeli, hranili sebe i svoje porodice. I vidio je da su se mučili cijele noći bez uspjeha. I zatraži Gospod od Simona da pođe u dubinu i ponovo baci svoje mreže. A Simon koji je poštovao Hrista kao učitelja, kao mudroga čovjeka, i sam slušajući njegovu propovijed, nije se usprotivio, nego je poslušan bio toj riječi Hristovoj, rekavši mu „Učitelju, svu noć smo se trudili, i ništa ne uhvatismo; ali na tvoju riječ baciću mrežu.”  I odoše u dubinu, baciše mreže, i toliko se napuniše mreže, da Petar nije mogao sam da ih izvadi u barku, nego je pozvoo i svoje prijatelje, Jakova i Jovana, sinove Zevedejeve.

Zaprepašćen Petar tim čudom koje se pred njima zbilo, on i ne blagodari Gospodu na tome velikome daru koje ga je udostojio, nego svjestan da pred njim stoji neko koji je više od ovoga svjeta, on mu govori: „Gospode, ja sam grešan čovjek i nisam dostojan da ti budeš ovdje u mojoj barci.“ A Gospod ga tješi i upućuje mu riječi: „Ne boj se, od sada ćeš ljude loviti.”

Iz ovog današnjeg Jevanđelskog čitanja vidimo da kada je blagoslov Božiji na nama, kada je Gospod sa nama, da onda svaki posao, svako djelo koje činimo biva uspješno, a isto tako kada se oslanjamo samo na sebe i na svoje sile i sposobnosti, da mnogo puta, iako ulažemo veliki trud, on bude bez uspjeha. I zato nas današnje Jevanđelje uči da u svemu što radimo, u svakome poslu, u svakome djelu, da uvjek na početku prizivamo ime Gospodnje i tražimo blagoslov Božiji za sve što radimo. Tako čineći, vezujući se srcem svojim za Gospoda, uvidjećemo da će svako naše djelo koje radimo, svaki posao, ići mnogo lakše, mnogo bolje i uspješnije.“

Ovo Sveto Jevanđelje koje tumače Sveti i Bogonadahnuti oci Crkve, nastavlja prota Slobodan, ima takođe u sebe i dublji duhovni smisao.

„Ovo more po kojem su plovili ribari, ono predstavlja naš život ovdje na zemlji, na zemlji koja leži u zlu i bezakonju i koje je, to more životno svakoga od nas, puno raznih iskušenja i opasnosti. Ova barka koja po tome moru plovi, jeste Crkva Hristova, koja je barka našega spasenja, a mreže koje učenici Hristovi, sveti apostoli bacaju, jesu mreže Svetoga Jevanđelja, riječi Gospodnje, kojima su oni zaista postali lovci ljudi, i u te blagodatne Jevanđelske mreže ulovili cijelu vaseljenu.

I jedan i drugi smiso današnjega Jevanđelja itekako su važni za naš život, za naše vječno spasenje. Zato da uvijek prizivamo ime Gospodnje. Da se trudimo da budemo uvijek vjerna čeda Crkve Hristove koja je naša majka i sigurna lađa spasenja. Crkve koja nas vodi krajnjem cilju našeg života, ka Carstvu Nebeskome, kojega Gospod neka bi nas sve udostojio.“

Tekst/foto/video: Dejan Vukić