Svetu Liturgiju u drugu pripremnu nedelju pred Veliki post, Nedelju o bludnom sinu, u Sabornom hramu Svetog Jovana Vladimira služio je protojerej-stavrofor Slobodan Zeković. Sasluživali su mu protojereji Ljubomir Jovanović i Mladen Tomović i đakon Cvjetko Perić. Na liturgijske vozglase odgovarao je hor „Sveti Jovan Vladimir“.

Jedna od posebnih priča koje je Gospod kazivao svojim učenicima, i koja ima, kako kaže otac Slobodan, besjedeći nakon što je đakon Cvjetko pročitao začalo iz Svetog Jevanđelja, posebno mjesto, posebnu dubinu i posebnu radost i utjehu je priča o bludnom sinu. I ova priča, nastavlja prota Slobodan, koju smo čuli, otkriva nam koliko je velika sila pokajanja i koliko je velika i neizmjerna ljubav Božija prema čoveku.

„Sila pokajanja je velika kada se čovjek iskreno kaje. Imamo bezbroj primjera u istoriji spasenja roda ljudskoga, da iskreno pokajanje zaustavlja i nevolje, i stihije, i ratove, i da veliku milost dobija pred Bogom onaj koji se istinski kaje za svoje grijehe. Gospod, Otac naš Nebeski, dao je obilje darova svakom čovjeku, da bi ih koristili na dobro, da bi s tim darovima mudro upravljali, i da bi, ugađajući Bogu, ostali neprekidno u zagrljaju i naručju Očevom. Ali Gospod je pored svih darova koje je dao čovjeku, kao najveći dar dao dar slobode, slobodne volje, po čemu se čovjek, kao ikona Božija, razlikuje od svih ostalih stvorenja. I on jeste kruna sve Božije tvorevine. I po toj slobodnoj volji, čovjek bira da li će da bude u zajednici sa Bogom, ili će se otuđiti od Njega.

I vidimo u ovoj priči da ovaj mlađi sin, a može u njegovom postupku i djelu svako od nas sebe da prepozna, uzima sve te darove, traži da dobije ono što je njegovo, i odlazi iz očevog zagrljaja, iz očevog doma, u zemlju daleku. A taj odlazak iz očevog zagrljaja jeste odlazak na put grijeha. Kakav god grijeh da činimo, bilo da su to neke strasti, poroci, tjelesni ili duševni, mi se iz tog očevog zagrljaja udaljavamo. I vidimo kakva je sudbina tog mlađeg sina bila. Udaljivši se od oca, on je sve te darove koje je od oca dobio, protraćio i potrošio u nepotrebne stvari, kako kaže Gospod, živeći razvratno, a onda kada je potrošio sve što je imao, zapao je u veliku glad. I tolika je bijeda njegova bila, da se pribio kod nekog čovjeka koji je imao svinje, da ih čuva, i još je želio, kaže Gospod, da se nasiti hranom koju su svinje jele. A to je onaj kranji stepen pada u koji čovjek dolazi, kada pokušava da tu istinsku, duboku glad koju svaki čovjek ima u svome biću, a to je glad za smislom, za Bogom, utoli tom nečistom hranom. Jer osjećajući tu duboku glad i tumarajući po pustinji ovoga svijeta, često puta mislimo da tim nekim ispraznim stvarima, da li su to poroci, strasti ili neke druge stvari ovoga svijeta, možemo utoliti tu istinsku, dubinsku glad našu za smislom, za Bogom. A to je nemoguće. Ta glad bivaće još dublja i veća. Praznina i tuga bivati će još dublja i veća.

I onda vidimo koji je jedini istinski put spasenja, a to je pokajanje. Kada je došao do krajnje bijede, prisjetio se mlađi sin topline očevoga doma i izobilja koje tamo i sluge imaju, a kamoli oni koji su domaći. I onda počinje taj proces preobražaja. On prvo, sam sa sobom razmišljajući, kaže da će otići, da će se vratiti ocu svome, pa će zavapiti k njemu: „Oče, nisam dostojan više da se tvojim sinom zovem, jer sam te iznevjerio i izdao, proćerdao sve što si mi dao, ali me primi makar za jednog od svojih najamnika“. U jednoj liturgijskoj molitvi, pred pjevanje trisvete pjesme, između ostalog kaže se: „Gospode, ti ne prezireš grešnika, nego si za spasenje odredio pokajanje“. I vidimo, onda kada se odbjegli sin vraća ocu svome, kolika je radost, kolika je ljubav, koliko je milosrđe očevo. Ne vidimo kod njega ni trunku ljutnje, nego vidimo istinsku radost, jer kaže: „Ovaj sin moj mrtav bješe i oživje, i izgubljen bješe i nađe se“. I ne samo da on čeka da sin dođe u dom, nego on mu ide u susret. I vidjevši ga izdaleka, šalje sluge svoje da ga sretnu, da mu daju najljepšu haljinu, da mu stave prsten na ruku.

To nam kazuje da se kroz iskreno pokajanje čovjeku vraća dostojanstvo koje je izgubio svojim padom. I naređuje otac da se napravi velika gozba, da se zakolje ugojeno tele, da jedemo i da se veselimo. Ovo Jevanđelje današnje svima nama daje veliku utjehu i nadu, da će i prema svakome od nas Gospod isto tako biti milostiv.“

Prota Slobodan je u nastavku govorio o danima koji su pred nama, o jednom posebnom liturgijskom periodu godine koji je počeo Nedeljom o mitaru i fariseju, a koji se završava Nedeljom svih svetih.

„Taj period, liturgijski je podijeljen u dva dijela. Imamo ovaj prvi dio koji smo započeli i koji će u svom centralnom djelu imati veliki post, Vaskršnji, koji je sav prožet kroz te bogoslužbene tekstove koje ćemo pjevati i čitati, prožet upravo duhom pokajanja. Iznova nas Gospod i majka Crkva u ove dane poziva upravo na to, da budemo svjesni, da nema tog ljudskog grijeha, ma koliko bio težak, koji može biti jači od ljubavi Božije. A da bismo tu ljubav i milost Božiju zadobili, potrebno je iskreno pokajanje.

I to ne samo u tom smislu da mi prepoznamo svoj grijeh, da ga budemo svjesni, nego da istinski uložimo svoj trud i napor da se toga grijeha oslobodimo, da promijenimo način svoga života, način svoga razmišljanja. Istinsko pokajanje je kada mi donesemo plodove pokajanja, a to je promjena života, preobraženje uma našega i cijeloga bića našega. Na to nas poziva Crkva. To je taj prvi dio, idući ka Vaskrsenju Hristovom, Sveta Četverdesetnica, Veliki Post. Onda imamo onu posebnu cjelinu. Strastnu Sedmicu. Kada se klanjamo Časnomu Krstu, grobu Gospodnjem, stradanjima Hristovim, a onda, najsvjetliji, najradosniji praznik Vaskrsenja. I taj drugi dio ovoga liturgijskog godišnjeg perioda, kada je sve ispunjeno toržestvom, slavljenjem pobjede nad smrću, slavljenjem Hristovog Vaskrsenja i Vaznesenja, i onda, kao kruna toga perioda, praznik Silaska Duha Svetoga na Apostole.

Veliki i divni je to dio godine koji je pred nama. Da se trudimo da sve te darove koje nam Gospod u tim danima daruje, sa ljubavlju primimo i da se trudimo po zapovjestima Božijim, po ovim poukama divnim koje slušamo svake nedelje, po njima i da živimo.

Neka bi nam ove pouke Gospodnje bile svima na utjehu i na radost. Da ih prihvatimo u srcu i umu svome i potrudimo se da ih u životu svome primjenimo, da bismo se i mi udostojili da naslijedimo svo obilje ljubavi i milosti Božije, kojima Gospod miluje svu tvorevinu svoju.“

Tekst/foto/video: Dejan Vukić