U petu nedelju po Vaskrsu, koja je posvećena ženi samarjanki i njenom čudesnom susretu sa Gospodom, Svetu Liturgiju u Sabornom hramu Svetog Jovana Vladimira služio je protojerej Ljubomir Jovanović. Sasluživali su mu protojerej-stavrofor Slobodan Zeković, protojerej Mladen Tomović i đakon Cvjetko Perić. Na liturgijske vozglase odgovarao je hor „Sveti Jovan Vladimir“.

Dnašnje začalo iz Svetog Jevanđelja opisuje događaj koji se dogodio u samarijskom gradu Sihru, blizu sela koje je Jakov dao sinu svome Josifu. I u tome selu pored bunara Jakovljevog, žena samarjankoa dolazi da zahvati vode, susrijeće Gospoda i tu započinje razgovor sa Njim. Gospod nam kroz ovo Sveto Jevanđelje, kaže otac Slobodan započinjući svoju besjedu, otkriva da nije došao da spasava samo judejce, nego da je došao da spasava sve narode, svakoga čovjeka, i da nema nijednog naroda, niti jednog čovjeka koga bi se Gospod uzgnušao ili koga bi manje volio od ostalih.

„Samarijani su bili mješavina Izrailjaca i okolnih mnogobožačkih naroda, i jevreji su ih, najblaže rečeno, prezirali, i nisu čak htjeli sa njima ni da razgovaraju, a kamoli neki drugi bliži kontakt sa njima da imaju. I Gospod upravo sa njom, a na iznenadđenje ove žene, započinje razgovor. Pa ga ona i pita, kako to da ti koji si jevrejin razgovaraš sa mnom, ženom Samarjankom. A on joj kaže: „Kad bi ti znala dar Božiji, i ko je taj koji ti govori: daj mi da pijem, ti bi tražila od njega i dao bi ti vodu živu.“

Ovu ženu Samarjanku zadesila je takva radost, takav blagoslov, da se susretne, ne sa nekim čovjekom jevrejinom, nego sa živim Bogom, spasiteljem. Gospod se sretao sa mnogim ljudima, ali On je kao Bog, kao Srceznalac, vidio da je ova žena, da je njeno srce spremno da primi riječ Božiju, riječ spasenja.

Slavimo i dalje Hristovo Vaskresenje, ali već se nagovještava i dolazak velikog praznika, silaska Duha Svetog na Apostole. Pa, pjevamo ovaj divni tropar, koji smo i danas otpjevali u polovini praznika. „Ožednjelu dušu moju napoj vodama pobožnosti, kao što si svima poručio, Spasitelju: Ko je žedan, neka dođe k meni i pije; Izvore života naš, slava Tebi.“

Dakle, srela se žena Samarijanka sa izvorom života, izvorom vječnoga života. I Gospod njoj, a preko nje i svima nama upravo tu pouku daje, da ako želimo da imamo istinski život, ako želimo da imamo vječni život, da je jedini izbor sa kojega se možemo tom silom života i snagom života napajati, upravo On. Kao što se Gospod javio i sreo sa ženom Samarjankom na Jakovljevom izvoru, tako se sreta i sa nama svakoga dana i upućuje riječi spasenja i nama, kao što je uputio i ženi Samarjanki. Ono za što treba da se molimo svi, da ta riječ Božija, kao što se to desilo sa ženom Samarjankom i naša otvrđela srca i umove otključa iotvori da možemo i mi napajati se tom besmrtnom vodom života koju nam Gospod obilno daruje. Ali Gospod neće da nas spasava na silu, nego čeka da mi otvorimo svoje srce, da priimimo blagodat Božiju koju on daje svakome čoveku koji želi da je priimi.“

O daljem životu ove žene Samarjanke, kaže otac Slobodan, možemo da pročitamo u žitijima svetim.

„Njeno je imo bilo Fotina ili Svetlana na našem jeziku. Ona je od tada revnosno krenula za Hristom i učenicima njegovim, i ne samo ona, nego i njena dva sina i njenih pet sestara. I svi su oni zajedno sa apostolima išli da propovijedaju Jevanđelje Hristovo, i svi su oni za Hrista mučenički postradali. Žena Samarjanka, Fotina, je u vrijeme cara Nerona mučenički za Hrista postradala u Rimu. Ali prije nego što je bila pogubljena, vidjeći njenu vjeru, njenu hrabrost, njeno trpljenje, u Hrista je povjerovala i ćerka cara Nerona, pa je i ona zajedno sa Fotinom bila mačem posječena.“

Danas se naša Crkva molitveno sjeća jednog tragičnog događaja iz naše istorije, spaljivanja moštiju Svetog Save na Vračaru. Otac Slobodan osvrnuo se na istorijat ovog događaja.

„Sveti Sava i njegov sveti ćivot, njegove netruležne čudotvorne mošti, bile su ispunjene blagodati Božije, pa su i one same postale izvor iz koga je isticala voda života, iz koga je isticala blagodat Božija, utjeha i nada za pravoslavni rod srpski u teškim vremenima turskoga ropstva. Dolazili su naši preci u Manastir Mileševu i pred ćivotom Svetog Save iznosili sve svoje muke i odlazili domovima svojim utješeni. Tu kraj ćivota Svetog Save, sanjali su i o slobodi. I tu su pali mnogi dogovori o ustaničkim akcijama. Upravo nadahnuti likom i molitvama svetoga Save, krajem 16. vijeka, 1594. godine pravoslavni srbi u Banatu digli su ustanak. Na ustaničkim barjacima bili su izvezeni likovi svetoga Save.

Taj ustanak nije dugo potrajao, turci su ga ugušili, a njihova osveta bila je surova. Episkop Vršački Teodor bio je živ odran. I ostali ustanici i njihove vođe krvavo su platili. Ono što je najtragičnije, najsurovije u toj turskoj surovoj odmazdi bilo, jeste što je Sinan paša naredio da se iz Mileševe u Beograd donesu mošti Svetog Save i da tu budu spaljene, jer je bezumnik mislio da će na taj način ubiti volju i nadu u dušama srpskog naroda, a da će spomen Svetoga Save biti zatrt i da će njegovo ime biti zaboravljeno. Taj naum svoj on je izvršio. Mošti svetiteljeve su spaljene, ali vidimo i šta se posle toga desilo. Sveti prah od svetih moštiju Svetog Save, sa Vračara, razvijao se na sve četiri strane svijeta i čestica toga svetoga praha doletjela je u sve srpske zemlje. I spomen Svetog Save ne da je zamrao, nego je on postao još veći, a i nada i molitve srpskog naroda svome svetitelju, ocu i pastiru još više su se umnožile. A mnogo kasnije, vidimo u naše dane kako se projavljuje sila Božija, sila Vaskrsenja, na tome mjestu bola, patnje i stradanja, sada se uzdigao velelepni hram u slavu Božiju, a u čast Svetog Save.“

Otac Slobodan završio je svoju besjedu rekavši da se po ko zna koji put, upravo onda kada smo slabi i nemoćni, projavljuje sila i slava Božija, da se projavljuje sila Vaskrsenja Hristovoga.

Tekst/foto/video: Dejan Vukić