Svetu Liturgiju u dvadesetu nedelju po Duhovima, u Sabornom hramu Svetog Jovana Vladimira služio je protojerej-stavrofor Slobodan Zeković uz sasluživanje protojereja Ljubomira Jovanovića i Mladena Tomovića i jereja Tomislava Gajića iz Užica Eparhija žička.

U današnji dan vršimo spomen Svetih otaca VII vaseljenskog sabora koji su na ovom saboru osudili ikonoboračku jeres koja je skoro dva vijeka potresala Crkvu. Otac Slobodan svoju besjedu nakon pročitanog začala iz Svetog Jevanđelja, započeo je upravao sjećanjem na ovaj događaj, naglasivši da je ta jeres izazvala velike nemire i veliki haos.

„U toku toga stradanja Crkve od jeretika ikonoboraca, mnogi su i mučenički postradali braneći poštovanje svetih ikona. Ali nema te sile ovoga svijeta koja može nadjačati Crkvu Hristovu, pa je tako i ova jeres bila poražena i osuđena, a pravoslavlje je toržestveno bilo utvrđeno i ostalo nepokolebljivo kroz vijekove, i tako će biti do kraja svijeta i vijeka.“

Osvrnuvši se na stradanje Svetog Jovana Damaskina, koji je mnogo pisao u odbranu svetih ikona, pa bio oklevetan kod kalifa u Damasku i bila mu odsječena desna ruka, otac Slobodan nas podsjeća na usrdnu molitvu koju je Sveti Jovan Damaskin upućivao Majci Božijoj pred Njenom ikonom koju je imao u svome domu.

„Majka Božija je uslišila njegovu molitvu i iscjelila mu odsječenu ruku, a on je u znak blagodarnosti izradio jednu ruku od srebra i prikovao na tu ikonu Majke Božije. I to je čuvena i proslavljena ikona Majke Božije „Trojručica“, koja se nalazi u manastiru Hilandaru, koja je igumanija Hilandara i cijele Svete Gore. Mi smo se prije mjesec dana udostojili te velike radosti i blagodati, da vjerni prepis te čudotvorne ikone dođe ovdje u naš hram, da nas sve blagosilja, krijepi, tješi i da Majka Božija bude pokroviteljica i ovoga hrama, i ovoga grada. I na tome smo neizmjerno blagodarni Gospodu, blagodarni našem Mitropolitu koji je dao blagoslov da ta svetinja ovdje dođe, blagodarni igumanu Hilandarskom i svoj brati njegovoj, kao i porodici Šćepanović, čijom ljubavlju i žrtvom je ta ikona izrađena.“

Danas naša Sprpska Pravoslavna Crkva proslavlja i dvije mučenice Hristove iz našega roda. Svetu Zlatu Meglensku i Svetu Bosiljku iz Pasjana, kod Gnjilana sa Kosova. Otac Slobodan govorio je i o njihovom stradanju.

„Pored toga što su imale čistu dušu i čisto srce, ispunjeno vjerom i ljubavlju prema Gospodu svome, njima je Gospod, i jednoj i drugoj podario i divnu krasotu tjela, pa su, u prvom slučaju, Turci, a u drugom Šiptari, zadivljeni njihovom ljepotom, pokušali da ih natjeraju da se odreknu u Hrista, a oni da uživaju njihovoj tjelesnoj ljepoti. I oni su to odlučno odbile. A kako su to mogle te dvije nejake krhke djevojke? Zato što je njihovo srce bilo ispunjeno tvrdom vjerom, vjerom u Hrista Gospoda, koji je pobijedio smrt svojom smrću i vaskrsenjem. I ispunjene te vjere, one se nisu pobojale ni stradanja, ni smrti, nego su do kraja ostale vjerne Gospodu svome. I jedna i druga mučenički su postradale i bile obije sasječene na komade. Ali njihov spomen je trajan, njih je Gospod proslavio kao svoje mučenice i njihove svete mošti do danas svjedoče tu silu Hristovu, silu vječnoga života, silu vaskrsenja.“

Današnje Jevanđelje po Luku govori o Hristovom čudu u gradu Nainu gdje je Gospod podigao umrloga mladiće iz mrtvih. Prota Slobodan kaže da su svjedoci toga znamenja i srcem i dušom osjetili da među njima stoji neko ko je jači i od smrti.

„A Gospod je i došao na ovaj svijet upravo zato da sve ljude oslobodi od smrti, truležnosti i propadljivosti, koje su posledica grijeha naših praroditelja. A onda smo taj grijeh, generacije za generacijom, umnožavale. I sve je veće bivalo i stradanje ljudskoga roda. Gospod je došao, smrt je porazio svojom smrću, radi svakog od nas prolio svoju prečistu krv na časnome krstu, a onda vaskrsenjem svojim, razorio okove smrti, okove ada, i svakome čovjeku, svakom ljudskom stvorenju koje vjeruje u Hrista Gospoda, koji se krsti u ime Svete Trojice, otvorio put u vaskrsenje iz mrtvih i život vječni. I od tada više smrt nije kraj, nego je samo prelazak, novi početak, prelazak iz ovoga propadljivog i truležnog u ono vječno i neprolazno. A Gospod je obećao da će ponovo doći, i da će suditi i živima i mrtvima, i da će biti opšte vaskrsenje mrtvih, i da Carstvu Njegovome neće biti kraja.

Zato, ugledajući se na sve Svete, na današnje Svete oce Sedmog vaseljenskog sabora, ugledajući se na sve te mučenice, Zlatu i Bosiljku, da i mi imamo vjeru u Gospoda našega. Da imamo povjerenje u Njegovu riječ koja je istinita, koja je tvrda kao stijena, i da živimo, da se trudimo da živimo hrišćanski po zapovijestima Božijim, da bi smo se i mi udostoijli te radosti neprolazne, Carstva nebeskoga i vječnoga života.“

Otac Slobodan u završnom dijelu svoje besjede osvrnuo se i na veliki gubitak koji je naš hram i naša zajednica imala ovih dana.

„U ovaj sveti dan ne možemo, draga braćo i sestre, a da ne pomenemo našeg brata koji je blistao i sijao ljepotom i toplinom upravo te vjere u život vječni, u vaskrsenje, koji tu radost nije mogao da sakrije, koja je blistala sa njegovog lica, iz njegovih očiju. To je naš nedavno preminuli brat Nikola Nikica Kovaćević, koji je bio jedan od najrevnostnijih članova ove naše liturgijske zajednice i koji će nam svima mnogo nedostajati. Sve nas je potresla vijest o njegovom upokojenju, zato što se to desilo iznenada. I obično tako i bude kada se to desi iznenada. Posebno je teško porodici, naravno i svim prijateljima umrloga. Ali Gospod brzo šalje i svoju utjehu. Kada samo pogledamo bilo koju fotografiju ovih dana, a stalno ih prelistavamo, našega Nikice, opet taj njegov blaženi osmjeh sve nas tješi. Nedostajaće nam svima. Posebno će nedostajati djeci, koja su bila njegovi najbolji drugovi, a i on sam svojom dobrotom, svojom ljubavlju, svojim čistim srcem bio i ostao jedno veliko djete.

I Gospod je zaista njega, zbog te njegove dobrote, ljubavi, vjere kojom je blistao, udostoio da se upokoji na jedan nesvakidašnji način. On je, kao i svaki hrišćanin, kao svaki od nas, imao veliku želju da posjeti Svetu zemlju i sva ona mjesta koja je Gospod naš svojim Božanskim stopama osveštao. Jednom je prije dvije godne trebao da krene, pa se tamo zaratilo. I sada je opet tamo kriza, kao i uvijek u tom dijelu svjeta, pa je strahovao da li će uspjeti da ode, da se opet nešto ne otkaže to putovanje. Pa je čak znao da kaže prijateljima svojim: „Ma samo da vidim Jerusalim, pa onda mogu i da umrem.“

I udostoio ga je Gospod da dođe u Svetu zemlju upravo toga dana kada se upokojio. Da bude na Svetoj Liturgiji, na grobu Gospodnjem, da se pričesti Prečistim Tajnama Tijela i Krvi Gospodnje na tom najsvetijem mjestu, istoga dana da ode na drugo mjesto gdje se projavila sila Vaskrsenja Hristovog – na grob Lazara četvorodnevnog u Vitaniji. I tu svetinju da vidi, da cjeliva, da se pokloni. Pa je istoga dana sa ostalim hodočasnicima otišao na Jordan i pogruzio se u svetim vodama Jordana, a onda se uspeo na Goru Kušanja iznad Jerihona, gdje se nalazi čudesni manastir u stijeni. I toj svetinji se poklonio i sa te gore uznio se u Nebeski Jerusalim.

Zaista, ovako, ljudi koji su vjerujući, koji su hrišćani, čini mi se da bi se svako od nas saglasio i da bi volio da i on na takav način ode ka Gospodu. Ali, samo se rijetki toga udostojavaju. Rijetki koji su bili čistoga srca i iskrene vjere, kakav je upravo bio naš brat Nikica.

Mi se svakoga dana na bogosluženjima, tako i danas na ovoj Svetoj Liturgiji, molimo Gospodu da kraj našega života bude hrišćanski, bez bola, nepostidan i miran. I upravo takve končine je Gospod udostojio našega brata Nikicu. Neka njegova prelijepa i blagoslovena duša raduje se neprolaznom radošću Carstva u Nebeskom Jerusalimu.

Sve nas on vidi i čuje i sada. Molitveni pozdrav šaljajemo njemu, kao što se i on moli za nas. A i ovdje ćemo ga vječno pamtiti, moliti se za njega. I siguran sam osjećati uvjek, nakon te molitve, tu iskrenu radost koja je krasila njega i njegovo srce. Njegovoj čestitoj porodici Gospod da podari utjehu, dobro zdravlje i svaki napredak, a našem bratu Nikici vječan spomen i Carstvo Nebesko.“

Tekst/foto/video: Dejan Vukić