U Nedelju sedmu po Pedesetnici, Svetom Liturgijom koja je služena u Sabornom hramu Svetog Jovana Vladimira, načalstvovao je protojerej Siniša Šarenac sveštenik iz Bijeljine, Eparhija zvorničko-tuzlanska. Sasluživali su mu protojerej-stavrofor Slobodan Zeković, protojerej Ljubomir Jovanović, protojerej Petar Nikolić, sveštenoslužitelj pri hramu Svetih apostola Petra i Pavla u Sremskim Karlovcima, protojerej Milan Simić sveštenoslužitelj pri hramu Svetih Kirila i Metodija u Jajincima, Beograd i đakon Cvjetko Perić. Na liturgijske vozglase odgovarao je hor Sveti Jovan Vladimir.

Jevađelsku besjedu prisutnom vjernom narodu, otac Siniša Šarenac započeo je podsjećanjem da naša Sveta Crkva Pravoslavna danas proslavlja sedmu nedelju po Duhovima, a takođe proslavlja i prepodobnog Sisoja Velikog, čovjeka koji je, kako kaže otac Siniša, sačuvao Pečat Dara Duha Svetoga na sebi, obraz i lik Hristov, onaj pečat koji smo svi mi primili na Svetoj Tajni Krštenja.

U Svetom Jevanđelju koje je čitano danas, čuli smo o dva iscjeljenja, slijepog čovjeka i bjesomučnog čovjeka. Otac Siniša tumačeći ove priče, podsjeća da Hristos bolesne ne pita da li ih šta boli, negi ih pita da li vjeruju. Svi smo se mi na krštenju, kaže prota Siniša, opredijelili da budemo hrišćani, ali biti hrišćanin ne znači nositi samo hrišćansko ime i prezime, već biti hrišćanin znači ispovjedati ove riječi koje Hristos pita i danas i u Jevanđelju: „Da li vjeruješ?“

„A šta znači vjerovati? Vjerovati znači sačuvati lik i obraz Božij po kojem smo stvoreni. Često ljudi misle da je vrijeme u kome živimo neko najteže vrijeme i da su došla poslednja vremena. Zamislite kakva su vremena bila kada smo Sina Božijeg stavljali na krst.

Lik Božiji, to smo mi. U svakome od nas pojedinačno, kad nas je Gospod stvorio, utkao je djelić božanstva, djelijić vječnosti, utkao je lik Božiji. I zato slikamo i svetitelje u Crkvi, jer ovo nisu smrtovnice, ovo nisu mrtvaci, ovo su žive ličnosti pred predstolom živog Boga u Carstvu Nebeskome. I zato Hristos pita tu najbitniju rečenicu: „Da li vjeruješ?“ Ako vjeruješ, sve se može, jer je Gospod sa tobom. A kad je Gospod sa tobom, možeš i da umireš, i da boluješ, i da živiš, i da se raduješ, i sve će biti kako treba. Kada Gospoda nema sa tobom, onda bolest ovladava nama. Ne samo bolest tjelesna, nego i bolest duhovna koja je mnogo opasnija od tjelesne. Tjelesna bolest, često, prizove čovjeka na spasenje. Često ta tjelesna bolest, koja i zaista jeste krst, i teško da ima neko od nas da ne poznaje nekoga bliskog koji nosi tešku bolest, ali često zna da bude i spasenje. Jer nekada te Gospod priziva blago i lako, i nekada je potrebna samo jedna riječ da se neko preobrazi i preobrati i da povjeruje u Gospoda. A nekada je potrebno zaista brzi voz da te udari. Jer svi mi u ovome svijetu, satkani od duše i od tijela, satkani od materije, od hormona, od svega onoga što se i u prirodi nalazi, sastradavamo sa svijetom. Sastradavamo sa svijetom koji se udaljio od Gospoda i tražimo opet, kao Adam, tugujemo i žalimo da se vratimo u Hristu.

I zato je Hristos došao po nas. I on više vjeruje nama nego što mi vjerujemo Njemu. I On samo ovdje pita, vjeruješ li? Ako vjeruješ, evo ti iscjeljenje. Evo mene. Tu sam ja, baš za tebe. Ovoga trenutka. I često se mi zapitamo, gdje je Gospod? Zašto nas je ostavio Gospod? Zašto meni? Zašto sada? Šta sam kriv? Ko je kriv? A u stvari opet se možemo sjetiti samo onih Jevanđelskih rieči. „Niko nije kriv, nego da se projavi slava Božija.“

Otac Siniša kaže da kada nam je teško i kada nam je muka, i tada kada imamo problem i kada nemamo problem, da nikada ne zaboravimo da stanemo u svoj ćošak, uz svoju ikonu, u svoju Crkvu, da uzmemo svoju brojanicu i da kažemo: „Vjerujem Gospode, ispovjedam, da si Ti vaistinu Hristos, Sin Boga živoga.“ To je taj trenutak, kada baš taj psihoterapeut, samo za nas, u tome trenutku stoji pred nama.

„Ali moramo da sagledamo sebe, da vidimo gdje smo u odnosu na Boga i na čovjeka. Da sagledamo sebe, da vidimo da li zaista vjerujemo. Jer evo na Liturgiji, čućete prije Svetog pričešća, da sveštenik zajedno sa narodom govori: „Vjerujem Gospode i ispovjedam…..“ Govorimo Simvol vjere. To je najkraće satkano, ispisano, ukratko, ono u šta jedan pravoslavni čovjek vjeruje. E to je teškoća svakoga vremena. I to je teškoća svih vremena. I više uopšte nije bitno kakva su vremena. Uopšto više nije bitno kakva su stradanja, nego kakvi smo mi u tim vremenima. Da li smo postojani, da li stojimo kao Sveti Vasilije, Sveti Sisoje, Sveti Nektarije, Sveti Jovan Vladimir. Da li stojimo postojano kao stubovi, nepokolebljivi. A ne kao trska među vihorove, pa kako vjetar naiđe. Zato Hristos prije svakoga isceljenja pita: „Vjeruješ li?“ Ako vjeruješ, sve je moguće. I gore premještati. Ali nije bitno premještanje gora. Nije bitno čuda da činiš. Najveće čudo je, i najveći podvizi su, kada sačuvaš lik Božiji po kome si satkan. I to su naši mali podvizi, i to su naše male pobjede.

Mi često razmišljamo i mislimo šta valja i šta ne valja. I ne valja ni sveštenik, ni doktor, ne vaaa ni predsjednik. Pustite to. Ako treba, neka propadne i Crkva i država. Neće propasti, al nek propada. Kakav sam ja? Nama trebaju mala herojstva da bismo dostigli do velikih podviga, a to jesne sustret sa Gospodom. Da sačuvam svoj obraz, da sačuvam svoju porodicu, da sačuvam svoje dostojanstvo. Da se klonim od grijeha. Jer iza svakog grijeha stoji demon. Kao i u ovom Jevanđelju. Zato Hristos iscjeljuje čovjeka.“

Otac Siniša zatim postavlja krucijalno pitanje. Šta znači iscjeljenje? I daje nam odgovor. Iscjeljenje znači izgonjenje demona. Iscjeljenje znači vraćanje u prvobitnu ljepotu u kojoj smo satkani, u prvobitni obraz, u lik Hristov. I zato, kaže otac Siniša, znajte da iza svakog poroka, svakog grjeha, svake strasti, stoji demon.

„A sa druge strane stoji Hristos. I Hristos u svakom trenutku pita baš mene vjeruješ li? Ako vjeruješ, dođi meni. Nema veze što će da bude stradanje, nema veze što će da me boli. Evo svi ovi svetitelji, i oni su stradali. I nikome od njih nije bilo lako. Kada čitate žitija Svetog Sisoja, Svetog Vasilija, Svetog Nektarija, Svetog Jovana Vladimira, Svete Petke, to su životi mučenika, zato što su nosili krst Hristov. Ali nikada Gospod nije dao da nose sami krst, nego je On uvijek ponio taman onoliko koliko čovjek ne može sam da nosi. I to je onda iscjeljenje. Jer je Gospod sa nama. A Gospod nas nikada neće napustiti i ostaviti. Zato molitva i brojanica. To je naš najbolji lijek i to je naše najbolje opredjeljenje ka Gospodu. Znajte da molitva nikada nije znak naše nemoći. Sada je baš teško, pa uzmem molitvu jer nemam šta drugo i niko mi drugi ne može pomoći. Molitva je predavanje sebe u ruke Božije. Kao kada majka uzme malo dijete u naručje, pa ga prigrli. Ono je tada jedino sigurno, bezbrižno i ne plače. Zato što je tada u naručju onoga koga beskonačno voli i ko ga nikada neće izdati i koji će sve uraditi da mu bude bolje. To je Gospod za nas. „

Otac Siniša kaže da nikada ne treba da odustanemo, da nikada ne treba da se predajemo, i da nikada ne treba da kažemo da ne možemo, jer molitva nije znak naše nemoći, nego svemoći i pouzdanja u Gospoda Boga.

„Jer svako ovo Jevanđelje i svaka ova priča i perikopa nije sjećanje samo na neke događaje koji su se nekada desili i bili, nego je ovo oživotvoravanje, ovo je sada, u ovome trenutku, oslikavanje tih događaja koji su u nama i zbog nas. Jer je i među nama mnogo bolesnih i demonizovanih, i mnogo zla, i mnogo mržnja, i mnogo svega. I zapitajmo se svi jednu stvar. Kada dođem pred Gospoda, da li ću se ja stidjeti Njega i On mene?

Nije problem griješti. Ne traži Bog od nas bezgrešnost, niti je mi i možemo postići. Niti je bezgrešnost mjera za svetost. Naš poziv je ljudskost, obraz Božiji da sačuvamo. Da sačuvamo dostojanstvo svoje. To su one Njegoševe riječi kojih se uvijek možemo sjetiti. Biti čovek, to je Jvanđelje. I zato treba da se borimo. Neće samo od sebe doći. Sjediš i kažeš što mi ovo ne ide. Ustaneš i sačekaš Gospoda i On će dođi. Na koljenima, sa molitvom, sa čvrstim povjerenjem, sa čvrstim pouzdsnjem. I to je izlječenje za nas.

Svako od nas boluje od raznih boljki i od raznih muka. Ali kad imaš Gospoda sa sobom, onda dolazi mir. A kad imaš mir i smirenje, onda je Božiji blagoslov na tebe. I zato svaka molitva, svaka Liturgija, počinje riječima: „U miru Gospodu se pomolimo.“ Jer kad je čovek bolestan, kad je čovek demonizovan, nema mira. Kada čovek nema mir, to je opasna stvar. Tada mora da stane i pred sebe i pred Boga i da se zapita, da vidi što hvali. Hvali Gospod. Jer je Gospod darodavac mira.“

Na kraju je prota Siniša poručio da se molimo jedni za druge. Da okrenimo tu Hristovu energiju koja među nama provejava moleći se za svoga brata, za svoju sestru.

Po završetku Svete Liturgije otac Slobodan Zeković zahvalio se braći sveštenicima koji su danas služili Svetu Liturgiju, osvrnuvši se na jedan detalj. Naime, zahvaljujući se ocu Petru Nikoliću, sveštenoslužitelju pri hramu Svetih apostola Petra i Pavla u Sremskim Karlovacima, otac Slobodan podsjetio je sve prisutne da je baš u tome hramu hirotonisan Sveti Petar Cetinjski u čin episkopa od strane tadašnjeg karlovačkog mitropolita Mojsija Putnika. I do današnjeg dana u tom hramu čuva se tron na kome je sjedio Sveti Petar Cetinjski.

Tekst/foto/video: Dejan Vukić