Protojerej Ostoja Knežević načalstvovao je, na praznik Svetog apostola Jakava, zaupokojenom Svetom Liturgijom koja je u Sabornom hramu Svetog Jovana Vladimira služena povodom upokojenja našeg dragog brata u Hristu Nikole – Nikice Kovačevića. Sasluživali su mu protojerej-stavrofor Slobodan Zeković, protojerej Jovan Plamenac, protojerej Ljubomir Jovanović, protojerej Mladen Tomović, protojerej Nikola Radović, protojerej Aleksandar Orlandić, jerej Krsto Plamenac i jeromonah Mihailo, nastojatelj Manastira Kostrikovača. Molitveno učešće uzeo je i protojerej Marjan Petkovski.

Nakon odslužene Svete Liturgije, otac Ostoja se obratio prisutnom narodu i porodici upokojenog Nikole rekavši da smo danas sabrani u ovom svetom hramu da učestvujemo u nebozemnom saboru, najvećem daru koje nam je Gospod ostavio, i da se kroz Svetu Liturgiju sjedinimo sa Gospodom, da se sjedinimo jedni sa drugima.

„A danas na ovu Svetu Službu nas je sabrao i naš dragi Nikola Kovačević. U ovaj dan u koji njegovo tijelo predajemo majci zemlji, toliko je prirodno i očekivano da je on u ovoj svetinji danas, kao što je bio svakoga dana svoga života, kada je to mogao i bio u prilici. I da nas i danas, kao i svaki put, pogotovo nas sa strane koji smo ovdje ređe dolazili, zajedno sa ovom svetinjom i sa bratstvom ovoga svetoga hrama, ugrije dobrotom, svojom ljepotom, svojom ljubavlju i širinom svoga srca, da u ovoj svetinji napravi mjesto za svakoga ko u nju dolazi. On, koji je poslednjih dana i sati svoga života bio žitelj onog zemaljskog Jerusalima i hodio stopama koje su osveštane Gospodom našim, Njegovim životom i Njegovim hodom ovdje na zemlji. I iz toga zemljskog Jerusalima preselio se u onaj vječni. U onaj vječni grad kome nijesu strašni ni požari, ni poplave, ni bolesti, ni stradanja, niti išta što je zlo i nečisto ulazi u taj grad nebeski, grad vječni, grad Božiji, u Carstvo Nebesko.“

Otac Ostoja je kazao da nama ljudima nije dato da uzimamo u svoje ruke sudove Božije, niti da djelimo vrt Gospodnji, naglašavajući da je jedino Bogu poznato srce svakoga čovjeka i tajne u srcu svakoga čovjeka.

„Ali ono što mi ljudi možemo da vidimo, a i što nam je Bogom dato, da su vrline ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjima, i dobrota, i krotost, i žrtvenost, i ljubav, ono što čovjeka stavlja pred Bogom i čini ga bogolikim. Onda se možemo osmjeliti da kažemo da je to upravo Nikola. Da je to upravo taj čovjek ukrašen tim vrlinama. Ovaj dan, koliko god bio težak, u njemu pronalazimo tu utjehu da će upravo sve ono čime nas je on milovao i ljubio, biti još snažnije iz vječnosti. I utjeha je naša to da su naši rastanci privremeni, da je naša istinska i suštinska otačbina tamo gde se on sada nalazi. I to neka bude nada i utjeha svima, posebno njegovim najbližima, a njemu neka Bog da Carstva Nebeskoga i punoću one radosti koju je i ovdje predokušavao na zemlji i živio njome i zato je bio tako divan i tako veliki i tako rado uvjek sretan od svakoga od nas.“

Tekst/foto/video: Dejan Vukić